Čudesnost Božića koja nikad ne prestaje, uvijek me dotakne, bilo sjećanjem, bilo suzom u oku ili osmjehom na licu.
Nikad osamljeniji, a nikad tako ispunjeniji - onim tete-a tete, bliskim šapatom u uho Onoga koji Jest moja ljubav i zbog kojega sam cijeli moj život pretvorila u čežnju za istinskim ispunjenjem.
Mali Božić, veliki Bog koji se utjelovio u tako krhkom i osjetljivom tijelu, tijelu koje krvari, plače, tijelu koje šibaju osjećaji,poput najledenijeg sjevernog vjetra i ostavljaju ožiljke na srcu.
Da, baš takvo tijelo je Bog izabrao-darujući nam sebe, kroz svog Sina Isusa, da bi nas do kraja shvatio, razumio i volio bez zadrške ne osuđujući naše nespretne korake, padove i greške.
Ne, nisam išla na polnoćku, jer ovdje u stranoj zemlji ne pjevaju se one naše divne starovJerske pjesme koje sam svirala na misama i punila svoju dušu glasovima svih duša koje su bile oko mene.
Ne, nisam bila na polnoćki, jer On je znao koliko je moja tuga prevelika u trenutku, znao je da bih ga prevarila sjedeći bez želje da ga dotaknem, okružena svim onim što nije, umjesto svim onim što bi trebalo biti.
Njegov rođendan smo slavili u tišini, On i ja, dok nisam zaspala čekajući da sat otkuca ponoć.
Danas ću otići na misu, Srce se smirilo, tišina je postala podnošljiva, a ljubav..ah ta ljubav i dalje u mom srcu je skutrena kao mali smrznuti vrapčić koji se od snijega sakrio i čeka svoj let, svoje proljeće.
