Tekst ispod slike govori: ''ne ispisuj svoje ime na pijesku, valovi će sve izbrisati, ne piši ga u oblacima, vjetar će ih raznijeti. Upiši ga u srca onih koji dotaknu tvoj život, tamo će zauvijek ostati...''
Da, ali što zapravo znači, biti svoj čovjek?
Da li to znači neprestano kretanje ka vrhu vlastitog savršenstva, gledajući samo svoj put, ili zastajati svako malo, na tom putu, pružajući sebe onima, koji su možda trenutno zalutali u džungli ponuđenih mogućnosti?
Živjeli smo u svijetu, koji nam je predočen kao najbolja mogućnost, još uvijek ima nostalgičara, koji se okreću unatrag, i kukaju za pitomim, mirnim vremenima..
Ali, koliko je to zaista bilo istinski ispunjeno vrijeme?
Sve se ipak kretalo u jednom krugu, a krug je bio omeđen kvadratom.
Nama su govorili kako treba postupati, kako se odnositi u društvu, kada biti glasan, a kada šutjeti..
Naše roditelje su odmalena tjerali u kut, ako bi išta svoje htjeli reći, ili ako bi se osjetio i dašak pobune i ljutnje..
tako su učili njih, tako su oni odgajali nas..
Stvoreni su dobri, samilosni ljudi, koji bez usmjeravanja nikad ne bi mogli postati ljudi.
U sve to, lijepo se ubacio kalup religije, koja je sve konce držala u svojim rukama.
Odmalena sam Boga gledala kao nešto izvan svega predočenog..
Pa se u momentu okrenula onoj ljudskoj, lakšoj varijanti Boga, koji je eto, postao čovjek, da bi nas bolje shvatio, i da BI GA MI BOLJE UPOZNALI...
Dok nisam shvatila, da je cijeli sistem oko nas, jedna dobro sagrađena konstrukcija, koja pruža sve lagodnosti, ali ne pruža mogućnost slobodne volje i slobodne mogućnosti vlastitog razvoja.
Krug u kojem se beskonačno vrtimo, omeđen kvadratom, dimenzijom ograničenosti..
I sve bi to lijepo funkcioniralo, da se svemir nije pokrenuo, i zidovi kaveza počeli pucati.
Ja pronađoh pukotinu..
Provukla sam se, poput malene bube, koja je prvi puta osim zidova, vidjela široko plavo nebo, i rascvjetani cvjetnjak ispod njega.
Živjeh u iluziji, i spoznah, da svi, koji su ostali iza mena, a dio su mene, također žive u iluziji..
I shvatila sam, da je sve što sam u njih usađivala, zapravo naučena skripta, koju sam naučila napamet, i koju trebam prenositi dalje.
Biti čovjek, ne znači odgojiti djecu, da poslušno sjede u kutu, i ne javljaju se dok im se netko ne obrati..
Odgojiti djecu, znači, usaditi im svjesnost i odgovornost, da u svakom trenutku sami mogu upravljati svojim životom, pa makar tisuću puta pogriješili.
I ne tražiti krivca u sebi, ako im omogućimo uvid u vlastitu svjesnost.
Biti čovjek, znači popustiti svoje stege, i posmatrati, kako popuštaju i stege uznika oko nas..
Netko, tko je silom išao danonoćno u crkvu, jer se plašio Boga, da će ga zaboraviti, ako prestane ići, sada sve to gleda sa strane..
Kao i Bog..
I shvaća da su to sve putevi koji vode ka jednom cilju: konačnom sjedinjenju svih u Jednoga.
Netko, tko je uz tebe disao, i zagovarao homofobiju, sada odjednom, široko otvorenog srca, razumije što znači tolerancija i prihvaćanje..
Netko, tko je zagovarao komfor i udobnost, sada uživa u jednostavnosti življenja..
Kome je materija bila primarna, sada uviđa koliko su bogatije sfere duha.
Tko je ljubav svodio samo na jednu razinu, sada se, probuđen, nalazi na više razina odjednom.
I svega toga ne bi bilo, da ljudi, svaki u svom svemiru, ne podižu glas.
I ne šute..
Svijet se počinje buditi prvim probuđenim čovjekom..
I ne prestaje. Poput domina, tako uredno slaganog, tisućljećima..
Jedan dodir, i sve se dalje odvija samo..
Biti čovjek, ne zahtijeva zapravo puno..
Zahtijeva samo hrabrost i želju, da na zastajemo na buđenju.
I ne vraćamo se u prošlost..
Sve ima svoje vrijeme.
A naše vrijeme traži da budemo, i ostanemo-ljudi..Slobodni od bilo kakvih ponuđenih matrica..
https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/sto-znaci-biti-svoj-covjek
