Reče mi netko: ''Ideš mi na živce, stalno se uspiješ izvući i izaći kao pobjednik i tako si neopisivo savršena uvijek u svemu.''

Ja uživam u svojoj nesavršenosti. Riječi su mi izrečene pogledom koji nije dotakao sve moje puteve kojima sam prolazila, sve moje ožiljke na srcu, sve moje napore, da upravo shvatim da pobjeđivati i težiti ka savršenosti nije poanta naše životne igre.

Ja nisam pobjednik, samo pokušavam u svim situacijama pronaći pravilnu riječ, izlaz koji nije bježanje, nego suočavanje sa vlastitom nestrpljivošću sa samom sobom, a do svega toga ne dolazi se u trenutku. Znati biti strpljiv sa sobom, znači i podnijeti osuđivanja, iako bi u trenutku istrčao glasno vičući pred auditorij i svima pokazao kako si ti jedini u pravu.

Ne! Nikad mi nismo uvijek i jedini u pravu, ponekad je potrebno prešutjeti kad bismo najviše progovorili, jer svaki glas iz grla mogao bi povrijediti nekoga, a tu dolazimo do onog najvažnijeg u našem sazrijevanju, imati OSJEĆAJ za glas drugoga, zatomiti naš vrišteći glas Ega i poslušati svoju tišinu. Ona toliko toga ima za reći.

Jeste li ikada u potpunoj tišini, isključeni iz svih vanjskih zvukova, poslušali vaše misli*

Bude ih čitav roj, poput pčela izašlih iz košnice i svaka ti želi nešto reći, čak ponekad i glasno. Kako sve to preslušati i poslušati?

Opet...strpljenjem pa tek onda, kada obuzdamo svoje nepotrebnosti, možemo poslušati misli drugih, ali mi smo previše obuzeti sobom, svojim ranama, svojim mislima, svojim samouvjeravanjima, da bismo uopće mogli krenuti dalje, a da ne pričam o tome koliko strpljivo moramo podnositi nedostatke -naše pa onda tuđe. Ne drugačije, tuđe, pa onda naše, jer sve to zahtijeva ipak puno, puno napravljenih koraka ne samo u jednom životu.

Kada se naučimo biti skromni, to je već pokazatelj da smo prošli jedan dio puta, nema pobjednika niti gubitnika u igri koja se zove život, samo upornost, da se igra završi do kraja.

Čovječe, ne ljuti se!!

https://www.magicus.info/pomoc-i-samopomoc/duhovne-teme/savrseno-nesavrseni-pobjednik