CIVILIZACIJSKI ISKORACI BEZ ČVRSTOG TLA
sličica: internet
Ponekad dođem do trenutka kad me apsurd zatečenog trenutka preplavi kao plima, toliko me preplavi, da se od bujice nesuglasja spašavam samo onim čvrstim osloncem u sebi koji mi govori, da trebam držati glavu iznad vode, dok sve što je nadošlo ne prođe, ali držanje glave izvan vode nekad nije dovoljno. Treba znati i plivati.
Govorim o svemu naučenom ne samo kroz ovaj život, nego kroz masu odživljenih života, a zapravo od silnih nataloženih sakupljenih informacija u akaši, memoriji, koja nam pomaže da se ne izgubimo u moru svega i svačega, jedino što me još uvijek čvrsto drži i vodi je ono što mi je od rođenja moje duše poklonjeno kao popudbina: šaka ljubavi koju uvijek nekako provlačim kroz svako odživljeno vrijeme. Međutim, uvijek se zaustavim kada shvatim, da je svo znanje zaručeno sa gospođom koja se naziva Znanost, uzaludno, dok se razdragani znanstvenici sretno smješkaju, bleje u monitore i pozdravljaju sondu koja se spustila na tlo komete, ss druge strane, sirijski dječak spašava svoju sestricu od snajperske vatre praveći se mrtav.
Kako to samo savršeno čini! Njega ne zanimaju tehnoligije i tekovine civilizacije, njegova duša se bori za život druge duše i ljubav u njemu koja mu je darovana kao i meni, vjerojatno se pita, ima li sve to smisla, ako preživi, vjerovatno će se pitati.
Civilizacije su nastajale i prestajale, ali se znanost nikad nije mogla pomiriti sa duhovnošću, jer prečesto uzima za vođu vlastiti eg, i probitak i pohlepu kao rezultat te vladavine, dok ljudi pljeskaju sondi Čuri, jer će možda otkriti tragove našeg nastanka, starost svemira i bla bla bla sve drugo u paketu, porijeklo duše i ljubavi ih ne zanima previše.
Duša se ne može fizički pokazati ni dokazati i to je dovoljan razlog, da se držimo materije koja će prestati i nestati i ljude opet gurnuti u neki novi ciklus samospoznavanja.
Dok Čuri lagano žuri natrag, u Ukrajini rat je svakodnevica, ljudi su izgubili nadu da bi moglo možda biti drugačije, mandarine stižu djeci koja su željna komadića voća, dok se vrte filozofije o duhovnosti, daju se savjeti kako osjetiti transformciju u sebi, jer ulazimo u neko novo, zlatno vrijeme.
Fejs pun citata. Fakat, samo par od toga svega možemo usvojiti za neki naš oslonac, ako smo ga izgubili, a sve drugo je traćenje dragocjenog vremena i skretanje sa teme koja se zove ŽIVOT.
Duhovnost traži prizemljenje, ona nije sretna kad visi u zraku, s brdo mudrih savjeta i citata je baš to, duhovnost koja sa životom ipak možda veze ponekad nema. Duhovnost je svakodnevno preživljavanje ljubavi u nama i održavanje bistre glave i još bistrijeg srca. Duhovnost je svakodnevno susosjećanje sa drugima koji su izgubili ljubav i koji je ne znajući traže na sasvim krivim mjestima i na sasvim drugi način, nego što trebaju.
I što drugo reći?
Znanost, koja se odriče duhovnosti, jalova je zemlja koja nikakvoga roda u konačnici neće donijeti, samo novu koliziju i propast svega stvorenog, jer nema čvrsti temelj ispod sebe, samo nagađanja i dokazivanja.
Sve što je kao napredak, zapravo je nemicanje sa mjesta. Koliko god nam se činilo da smo napredni, dok samo sebe uzdižemo na tron, a sva druga bića i svijet oko sebe uništavamo, sve je zapravo retencija, zaustavljanje.
komentiraj (1) x ispiši x #
