Možemo li na trenutak zaboraviti SEBE, zaboraviti tko smo u očima svojim, zaboraviti kako nas nazivaju, zaboraviti sve nataložene slojeve prošlih izgovorenih uvreda i zanos ljutnje i neopraštanja?
Možemo li na trenutak sve baš sve zaboraviti i prestati upirati prstom u lice drugog govoreći koliko je blatno i otvoriti širom oči?
Gle, kad dozvolimo da se otvore, vidimo da smo svi blatni, ali od igre, jer djeca smo rođena da uče kako odrasti, a ostati u Krilu Kreatora čisti i netaknuti.
Možemo li za trenutak umiriti svoju žeđ za vikom, za glasnim dokazivanjem tko je u pravu, a tko nije? Svi smo na jedan način u pravu i svačiji glas je dio one nedovršene knjige života kojoj je Ljubav uvijek na kraju svake rečenice.
Možemo li mi sve to? Zašutjeti kad bi htjeli najviše govoriti? Govoriti, kad bi htjeli zašutjeti?
Možemo... uvijek možemo, pitanje je samo koliko dobre volje imamo, da poslušamo istinskog sebe, a istinski Ja se nikad ne piše velikim slovom i ne naglašava.
Djeca iz Nigerije pjevaju pjesmu Ljubavi Sv. Franje:
"Gospodine, učini nas oružjem mira.
Gdje je mržnja
da širim ljubav.
Zidovi ponosa i predrasuda
srušit će se
postanemo li instrumenti tvoga mira."
Slušam ovaj divan video, pjesmu dječju koja je dotakla duboko tkivo Ljubavi i razmišljam: sve se može, samo ako imamo dobre volje.
