Zaustavih svoj čudesni let i skinuh malena krila moja. Tko mi ih dade, čemu zapravo služe?
U trenutku sve zaboravih kad vidjeh tvoju meku nježnu ruku kako,klonula umjesto da ruže baršunaste drži pade uz bedra tvoja prateći crni trag bola zariven u tvoje prenježno srce. Ja, koji samo ljubav znam i koji želim, da tvoje oči iskre od radosti, sada ćutim tvoje kristalne suze koje me peku kao živa vatra.
Bacih svoj tobolac i strijele daleko, neka me zamrzi onaj koji mi ih dade, jer ja previše ljubim, da bih mogao kao nemirni leptir oblijetati oko onih koji trebaju ljubav i izigravati nekog izmišljenog božića koji ništa ne može učiniti.
Ja želim koračati za one koji zbog bola od ljubavi hodati ne mogu, želim grliti one kojima je samo jedan zagrljaj dovoljan, da nastave živjeti, želim biti čarobna riječ pomirenja kada ljubavlju samo hladna tišina počne kraljevati, želim biti nježnost tamo gdje tijelo otvrdnulo od tuge zaboravlja na meke dlanove koji toplinom svojom rastapaju sleđeno srce.
Neka me nebo razriješi svetosti i pusti me, da budem Bog onako kako želim to biti: hodajući, grleći, krvareći i plačući. Voljeti kao čovjek, sanjati kao anđeo, umrijeti kao dijete u naručju svih onih koji me uvijek nanovo rodiše kad im ljubav pokazah.
