Zašto baš SUMMERTIME, kad je ljeto prepuno svjetla i topline?

Refleksija na pjesmu Janis Joplin, koju inače obožavam, a jučer sam na poslu bila prisutna kad su bile mini karaoke na poslu gdje radim, u Domu za stare i nemoćne u Irskoj.

Koncept samoosuđivanja je vrlo složen i kompliciran i vjerovali ili ne, korijenje mu duboko, veoma duboko seže u našu psihu, našu svijest, a i podsvijest teima veze sa cijelom religioznom paletom kojom je obojan naš život, a i odgojem pa i nizom slučajnih situacija, koje se nadovežu u naš život.

I nije se lako toga otresti...o, ne.. koliko god ponekad to pokušali maknuti od sebe, uvijek se pojavi opet, kao recidiv i nitko nije izuzet od toga.

Zašto kažem da je toksično? Jer se taloži, malo po malo, a često ne stignemo sve izbaciti - odbaciti, prije nego nam vrijeme istekne.

Nisam ni ja izuzetak..često se uhvatim, dođem do ruba suza u nekim trenucima kad se preispitujem, jesam li mogla bolje nešto učiniti u prošlosti, kako da sada popravim neke greške, koje su iza mene, jesam li pružila dovoljno ljubavi onima koji nisu više živi, a ne mogu ih vratiti.. nižu se pitanja, ali ne želim biti zapletena više u tu mrežu.

Zato analiziram sve varijante koje me dotiču i shvaćam, da je pogreška, velika pogreška u našim naučenim stavovima i navikama, počevši od našeg načina vjerovanja u ONO POSLIJE ovog života i naše predodžbe o Bogu, ako uopće vjerujemo u Njega.

Ne znam šta je teže: vjerovati u Njega pa imati krovu predodžbu o njemu ili uopće ne vjerovati pa se izgubiti u nekom svom labirintu, koji često ne obećava izlaz.

Kao prvo, shvatila sam da Bog nije sudac, nikako nije.. On nas nikad i nizašto neće osuđivati, a naše greške ćemo jednom shvatiti kao način učenja, nikako kao razlog za osudu.

Znam i da je teško to shvatiti, vrlo teško prihvatiti, sve ćemo jednom osjetiti u nijansama ljubavi, bez ikakve osude, od nas će se samo tražiti da prestanemo osuđivati sami sebe i sve će se posložiti na svoje mjesto, svi razlozi, sva neizmirenja, sva pitanja koja si postavljamo, sve će se rastočiti u prijateljskim dijalozima, sa onima koje sad ne možemo dokučiti, čuti, bar fizički.

Da nastavim o pjesmi SUMMERTIME i karaokama jučer, na poslu:

Imamo jednu štićenicu, mislim da sam i prije pisala o njoj, koja je na žalost, uslijed teškog samoosuđivanja dospjela u mrežu iz koje ne može više izaći. Kažu, da joj je beba stradala u požaru, umrla pred njenim očima i vremenom, iako još ima drugu djecu, bol i samoosuđivanje, doveli su je do sloma psihe, ne može sama jesti, čuje glasove koji je osuđuju, odgovaraim često vrištanjem, ali kad je glazba, gotovo uvijek utihne, jer glazba je melem,lijek za ranjenu dušu.

Jučer su joj dali mikrofon u ruke ne bili se ohrabrila i zapjevala nešto.

Ostala sam bez riječi, kad je počela pjevati pjesmu SUMMERTIME.. drhtavim glasom, ali cijeli tekst bez greške..Čovjek ju je uspio pratiti na gitari..

Mreža samoosuđivanja na tren se raskinula, jer je u trenucima pjesme zaboravila na to, teške su to traume i kad bi samo moglo doseći do ljudi ono spasonosno rješenje, ona spasonosna poruka: "nisi kriv, sve je oprošteno, sve će biti dobro."

Voljela bih, da joj mogu pomoći, ali čini mi se da mi je kroz nju baš svemir pokazao kako sebi mogu pomoći pa i drugima.

Život je prekratak, da bismo ga proveli u samosažaljenju, ali dovoljno dug da vjerujemo u ljubav, onu prije, ovu sada i onu poslije.

Drugog načina i lijeka nema.