Iz čista mira...tri riječi koje se kao neki čudni pasword cijeli moj život vrte i uvijek kada dolazim u situacije, da ih ja ili netko izgovori, analiziram razloge zašto se neke situacije događaju baš iz čista mira.
Dali li je to baš potpuno tako?
Sjetim se dana kada sam radila kao teta u vrtiću. Djeca se ne znaju dugo svađati niti dugo ljutiti jedni na druge, ali obvezno kada se radi nečega posvađaju, zovu tetu (ako nisu u vrtiću, mamu u pomoć, a ako nema ni mame, susjedu) pa budu plačni i svim srcem žele uvjeriti starije da su drugi krivi, a da su oni iz čista mira izazvani i povrijeđeni.
Uvijek mi je teško bilo u tim situacijama biti sudac, jer obično jedna strana želi biti uvjerljiva, dok druga šuti i obično ona strana koja šuti bude proglašena krivom, jer se ne brani pa opet dođe do tenzija, jer nepravda izaziva ljutnju i tada sam znala suočiti obje strane i tražiti da se ispričaju predamnom obje verzije i poslije svega, da se djeca ispričaju jedno drugom, jer ništa nije iz čistog mira i nikad nije samo jedna strana u pravu, a druga nije.
Kada su sukobi u pitanju, trebaju obje strane priznati krivicu, da bi se uopće moglo krenuti dalje. Kod djece je to relativno lako. brzo se pomire i nastave dalje svoju igru, ali kod odraslih ljudi je to ponekad nemoguća misija. Teško je priznati, da se ništa ne događa iz čista mira i one koje smo uvjerili, da smo mi i samo mi u pravu, opet razuvjeravati da i mi snosimo dio krivice.
Sjetim se mojih roditelja. Otac je ostavio moju majku nakon 25 godina braka, nas petero djece i iz čista mira odlučio otići drugoj. Ja sam tada bila malena, nisam ništa shvaćala, samo sam kroz godine gledala i slušala mamine ljutite jadikovke i često i plač u tišini. Nije joj bilo lako. Tada se i razboljela, dobila moždani udar, tada je bila gotovo cijela oduzeta, nas djecu su podijelili kod rodbine, dok njeni mjeseci u bolnici i terapije nisu dali rezultate. Bila je borac u trenutku je pokleknula, čak posegnula za time da si oduzme život, ali onda je shvatila kako ima itekako veliki razlog, da živi - NAS koji smo je trebali, posebno mene koja sam bila najmanja i najnježnija.
Ozdravila je, zaposlila se, školovala nas i uz svoj posao još dodatno šivala za druge, da nam ništa ne bi nedostajalo,
ali uvijek joj je na jeziku bio moj otac - tata koji je bio jedini krivac za sve i jedini koji zaslužuje svoju kaznu, a ja sam šutke razmišljala o tome kako bih željela čuti i njega pa da se uvjerim je li to zaista bilo iz čista mira ili ne.
Druge je uspjela uvjeriti u svoje mišljenje, ali ja sam silno željela da čujem i njega i sve do svoje smrti, ona mu nije mogla oprostiti, a tek poslije toga ja sam se odvažila posjetiti oca i poslušati i njega. Nisam željela ići prije, iz principa. Poštovala sam majku i znala sam da bi je povrijedio taj moj čin, ali duboko u sebi znala sam, da vjerojatno i kod nje postoji nešto što je uzrokovalo raskid i sukob.
Kada sam došla kod oca, odmah je počeo istu priču kao i moja majka - da je ona krivac za sve, da je ona bila negativac, a on pozitivac. Nedugo nakon toga, i tata je umro u svom uvjerenju da je samo on u pravu i svoju ženu (kojom se poslije mame oženio) i sve svoje poznanike uspio je uvjeriti kako je on pravedan u tom sukobu i u ovom slučaju, žrtva.
Pomislila sam: eto taj čisti mir, dva prgavca koji nisu imali snage priznati dio svoje krivice, umrli su ne opraštajući jedno drugom, a ja kao dijete rezonirala sam to drugačije i stalno se nadala da će netko popustiti pa se sjetim moje prijateljice sa fakulteta koja je sa mnom imala neka zajednička predavanja, a pohađala muzičku akademiju. Svirala je klavir, odmah smo se pronašle i razumjele, ali ona je bila pomalo i nepredvidiva, umjetnička duša i ja to nisam uzimala kao nešto ozbiljno. Često me zvala da je dođem kući slušati dok vježba sviranje, da razbije tremu. Uživala sam slušajući je kako prebire po tipkama i svira Chopina, Debyssija.
Jednom me bukvalno digla od ručka zovući me kući. Ustala sam, otišla kod nje, pozvonila, ona mi otvori i zalupi mi pred nosom vrata. Ja gledam u vrata i pomislim: što je sad, što sam napravila? Ništa. Iz čista mira mi zalupi vrata, otišla sam dolje u cvjećarnicu, kupila orhideju i ostavila joj na pragu kao poruku da se ne ljutim i da je shvaćam.
Predavanja su prestala, nismo se više viđale, ja nisam forsirala stvari, u srcu sam osjećala da sam učinila ono što trebam. Udala sam se, izbio je taj nesretni rat, slučajno smo se jednom poslije toga vidjele u Zagrebu, jer je tamo otišla, zagrlila me je i opet smo otišle svaka na svoju stranu, bez ikakve ljutnje, da bih saznala kako je kasnije otišla u samostan sestara benediktinki na Cres. (O njoj sam pisala u posebnoj priči „Veronikina orhideja“).
Nazvala sam je iznenađena, a ona mi samo reče, da ju je na sve to potakla moja orhideja. Počela je razmišljati o sebi, svom egoizmu (kojeg ja nisam nikad osjećala kod nje) i okrenula se duhovnoj strani u svom životu.
I još jedan moj slučaj „čistog mira“:
Prije 6 godina u dom za starije gdje radim, došla je jedna patronažna sestra. Predivna osoba, opet smo se odmah pronašle i zbližile. Nismo izlazile na kave, jer nismo imale vremena, ali uvijek kd bi se vidjele u domu, imale bismo bezbroj riječi za ispričati i ona je imala neke čudesne doživljaje, čak i čudesno izlječenje od neizlječive bolesti, a takve duše me uvijek fasciniraju i budu mi nadahnuće.
Nismo čak puno ni pričale telefonom, ali smo si slale poruke smsom, onakve, mudrosne, duhovne, nikako trivijalne i obične. Često sam joj znala kad sam imala vremena odnijeti u ambulantu cvjetić-posebno kaktusić, jer je kaktuse voljela, imala je pravu zbirku, cvijećem često govorim ljudima umjesto riječi, uvijek sam bila takva, ali opet sve u prolazu. Nismo nikad otišle na kavu, sjele i pričale, osjećala sam da ne treba, bilo je dobro i onako i u svakom slučaju neobično druženje.
Bio je početak ljeta, moja obitelj i ja smo sa puhačkim orkestrom otišli na jedan predivan izlet. Obitelji su se družile, dečki su pecali, djeca trčkarala, sve u svemu, dan je predivno počeo i usred te tišine i ljepote, zvoni mi mobitel - poruka, njena, da ne želi više pričati, da je odlučila tako i da će tako biti.
Opet sam zavapila u sebi: “..pa što je ovo?? što sam sad napravila? Ništa, ama baš, baš ništa. Bila sam to što jesam, iz čista mira me pogodi kao nož u srce..“
Nisam cvilila i drugima pričala o njenom postupku niti pokušavala druge uvjeravati, da sam u pravu i nevina 100% u ovom slučaju, samo sam se pitala: „zašto se to događa? da li je u meni problem?" Idem se analizirati od početka pa sam se bacila na knjige o psihoanalizama, psihologiji, tražila sam odgovor, ako je dio moje krivice, da ga nađem, ali ni u jednom momentu nisam bila ljuta, samo povrijeđena i onda sam odlučila pisati svki dan ujutro prve misli koje mi padnu na pamet, voditi dnevnik svoje duše neka izađe sve što treba izaći, možda ću tako naći odgovor i produžilo se to pisanje cijelih godinu i pol dana. Bila sam uporna, ispisala sam 15 velikih bilježnica ne gledajući previše u napisano, bitno je bilo da izađe što treba izaći (tek poslije svega sam listala te stranice) i kad sam osjetila, da više ne moram pisati, dogodilo se čudo:
Svemir se pokrenuo. iz čista mira nazove me ta prijateljica govoreći da joj oprostim, da je imala problema i da će doći po mene da popijemo negdje kavu. E, to je bila ta savršena kava koja je čekala svoj trenutak i dobru volju bar jedne strane, da prizna svoju krivicu. Zagrlile smo se i razišle svaka na svoju stranu.
Mislim da sam i dalje ona ista Tanja koja uvijek čeka svoju priliku, da prestane pričati i pisati ako je nešto žulja, dok ne zađe sve van. Nikad nisam doživjela da se nešto događa bez razloga i uvijek pokušavam analizirati zašto se ponašam kako se ponašam u pojedinim situcijama.
Imam želju ispravljati sebe, ako griješim i priznajem da znam griješiti i te kako, ali nikad ne opterećujem druge sa mojim unutarnjim previranjima i ne plačem i ne uvjeravam, da sam samo i uvijek ja u pravu, jer to ne može biti, u rijetkim situacijama kao ove moje dvije možda da, ali za svađu je uvijek krivo dvoje.
Tko kaže drugačije, očito nije spoznao stvarnost svega navedenog.
