Konstantno se vrši tiha sistematska i nevidljiva vivisekcija, podvezivanje i odrezivanje, razdvajanje uma i materije, pa onda uma i duše.

Koliko smo uvjereni, da su misaoni procesi vrhunac života pa čak i duhovnosti, toliko smo dalje od centra kotača u kojem nepomično naša Istina u nama promatra kako odmatamo šarene i sjajne paketiće laži umotane u šarenilo koje Um šalje govoreći da je naš jedini izabranik i koliko je bez njega nemoguće živjeti. Sa osovine kotača možemo gledati fragmente postojanja, a ona beskrajna praznina, koja je zapravo punina, oslobođena je svekolike trke i nadmetanja, jer duša zapravo iznad svega je toga i oslobođena je svega što umovanje dirigira.

Um je hologram kojeg duša koristi za svoje uzdizanje, njoj su potrebne slike i iskustva, da bi se ponovo spojila sa Vječnim izvorom, jer, odvajkada su je svjesno odvajali od Njega.

Za misli se ne vezujemo, misli su mogućnosti ostvarenja, nikako nešto što postoji mimo nas kao posebnost, samim time što nisu stvarne, što se brzo stvore i ne stanu ni Um koji ih projicira nije stvaran. Kada se ljude uvjerava u suprotno, nastaje kontrola u uvjeravanje u vlastitu svemoć pameti koja dušu gura na najniže grane pa zato ponekad osjećamo, da su pametni ljudi, naizgled ljudi bez duše, jer su Um podredili svrsi postojanja.

Kad se um na kraju rasprši kao mjehur od sapunice, jer nije stvaran, duša se opet mora uspinjati ispočetka. Veličanjem uma nastaju ego takmičenja, borbe, sukobi, frustracije, sve ono što nas odvlači od centra u kojeg se trebamo vratiti i u njemu se učvrstiti.

Niti emocije nisu stvarne i one nam služe kao podsjetnici, ponekad kao označena mjesta koja nam pokazuju uz što se trebamo ili ne trebamo vezati. Duša je lijepa, nikad dotaknuta iluzornim previranjima, uvijek ista i božanstveno čista. Povedemo li se za dokazivanjem nečega ili nekoga, već smo odvučeni od te božanstvenosti.

Uvijek imamo priliku za učenjem i uvijek priliku za povlačenjem kada vidimo da fikcije preuzimaju kormilo.