Kome riječi kao zvona zvone? Meni? Ma, gdje sam ja od obale koju ni djeca više u svoj svojoj nevinosti, živa ne mogu dotaknuti.

A i zašto bi slušao nečije riječi vapaja?

Imam dosta i svojih briga.. i sad će mi natovariti breme novih na vrat..
Moram biti fokusiran na svoj put, odraditi pošteno svoje korake, othraniti svoju obitelj, po mogućnosti isplivati iz letargije i dugova, i dočekati mirovinu.. pa onda ljuljuškati svoje unučiće u hladovini ispod starog oraha, i dočekati spokojno svoj kraj života..

I gle sad… Počele su pristizati horde očajnika, da poremete moj mir.. ne, ne, nisu to očajnici..

Znate, sve su to potencijalni teroristi.. vidim, većina mladih ljudi, mogli su ostati na ratištu, ali ne.. hmda.. sve je to ciljano, hoće nas islamizirati, pomalo nam uništiti naše katoličke korijene..

Taman smo ih lijepo stoljeće dva unatrag, pokrstili, i sad nam žele vratiti..
Daj, daj, kažu da sam fobičan čovjek..

Ma ne, ja sam samo realan.. oni koji misle drugačije, ne znaju što se u grmlju krije.. Sve je to unaprijed smišljeno, da bi destabiliziralo mir moj svakidašnji.. Ma, dobro čine oni koji zatvaraju granice..

Šta će ta horda u mojem dvorištu? Nemam ni za sebe dovoljno, a još da hranim druge.
Moja djeca nemaju posla, a šalju neku novu, jeftinu radnu snagu, da mom djetetu uzima kruh iz usta..

Ma dajte, treba čuvati svoje crkve i svece, sve će nam to porušiti i sagraditi minarete..To oni hoće, to, ljudi moji, kako da se od te nevolje obranim? Pobjeći negdje? Svuda su se razmilili kao mravi, nema nam spasa…
……………
I misle tako ljudi prepunog mozga pameti a praznih duša.. Dok valovi izbacuju cijele obitelji, mrtve na obale, fobije i bešćutnost dobivaju glavno mjesto.

Ljubav se sklupčala, i čeka svoje korake, koji postaju sve teži.
Ovo je vrijeme kada se maske više ne mogu i ne žele nositi. Vrijeme, u kojem oni, koji su pred drugima glumili dobrotvore, pokazuju svoje nečovječno lice.

U ime brzopotezne zarade, više se ne obaziru što i kako voze u svojim kamionima, stoku ili ljude, živo ili mrtvo, zarada je sigurna.

Prodaju se lažni spasonosni pojasevi sklepani od spužve i užeta, prodaju se probušeni čamci, onima, koji vjeruju da drugi vide njihovo beznađe..

Na žalost, tko nema duše, taj je slijep prema patnjama drugih. Taj tapka u mraku, brojeći halapljivo novčiće, ne znajući koliko jauka i uzdaha, krikova i krvi je na njima..

A mali Ayilan, jedan od mnogih, odlučio je umrijeti, da bi nas potaknuo na sućut, da bi pružio ruku ljubavi, koja sklupčana čeka svoje korake.

Čini se nemoguće onima, koji nisu upoznati sa putovima duše.. Ali svaka duša, ma koliko kratko doticala ovo zemaljsko tlo, ima svoju misiju.. I prije nego se rodi, izabire svoj način i svrhu života..

Mali Aylan je samo jedan anđeo u nizu..
Bit će ih još..Legije anđela, da bi konačno porazili ludilo zla, u konačnoj bitci koja se baš sad odvija pred našim očima.
Da li smo zatvorili srce i dušu, i mislimo samo na svoju kožu, ili smo spremni otvoriti širom vrata svoje duše?

Ne traži se od nas puno.. Samo svjesnost, i spremnost da se damo voditi u određenom trenutku, kada nas ljubav protrese, poput struje, i probudimo se, pitajući se, kako smo mogli spavati uz ovolike povike za pomoć?

Ne shvaćajmo sve bukvalno.

Biti otvoren, znači slijediti svoju intuiciju, i biti budan u svakom trenutku.
I držati upaljeno svjetlo u svome prozoru. Jer tama ne namjerava još pobjeći sa bojnog polja.

Tko zna tko će nam pokucati na vrata?

U ljubavi nema straha, i koga god vidjeli, opet će biti obučen u ljubav..Makar u pokidanom odijelu, bolestan ili slab.

Na nama je samo da prestanemo konačno gledati samo sebe, i da konačno shvatimo da smo izabrali ovaj život, da bi ga odživjeli i za druge..

Udomljena slatka i mazna mačka Lily (kako sam je nazvala), ovdje kod mene u stanu u Irskoj posebna je mačka. Zašto? Možda ćete odmahnuti glavom i reći da je svakom njegov ljubimac poseban. Lily svaki puta nakon hranjenja sama traži da ide van i ne zadržava se previše unutra, jednostavno čisti je slobodnjak, voli jurcati vani, penjati se po bršljanima i krovu od male ostave, gdje držimo perilicu i drva za hladnije dane, ali prije nego jurne van, obvezno traži jednu veliku porciju maženja. Legne mi na prsa i uključi svoju predilicu, poput malog rotora i tako jedna drugoj prenesemo energije. Meni dobro dođe za naporan radni dan preda mnom, a njoj moja ljubav kao dodatni elan za trčanje okolo.

I tako, prijateljica kod mene pije kavu, zapričale se nešto, kad ja vidim vani moja Lily važnoi ponosno nosi nešto u zubima. Što li je to? Upitala sam se i otvorila staklena vrata. Kad ono:- ptičica u zubima.

Joj, meni, ptičice volim bezgranično čak sam razmišljala, da postavim par hranilišta na moj zid u malom vrtu. Odmah sam povikala i na sreću, Lily je pustila ptičicu. Gledam je na dlanu je li živa, ima li ozljedu, krvi, je liu šoku. Ptičica mala, smeđa, sa dužim kljunom, znam njeno ime na engleskom, gledala sam u knjige, WREN, ali kako je mi zovemo, na našem hrvatskom jeziku?

To mi sad nije bilo primarno, nisam znala je li ptičica mlada ili starija, kasnije sam saznala da je to CARIĆ, ptičica, koja se gnijezdi pod krovovima u rupama među zidovima poput našeg vrapca, ali je potpuno drugačija i nisam je imala prilike vidjeti u našim krajevima.

Gledam je, drhti, pomilujem je nježno i u tren se smirila u toplini moga dlana. Otvori kljun, a ja još uvijek ne znam je li ptić ili odrasli carić, stavim joj mali komadić mesa u kljun, uštipne me za prst, pomislim, to nije mali ptić kad takvu snagu u kljunu ima, hranu ne guta. Pomislim, možda je žedna, napunim svoja usta vodom i pažljivo joj gurnem kljun u usta, osjetim da pije, a to je dobro. Stavim je u malu kutiju i pitam prijateljicu što da radim, kako da je hranim. Pogledamo google, kažu, svakih pola sata i to sa malom špricom rastopiti malo suhih mačjih keksića, jer imaju vitamine i kalorije i to razvodnjeno joj stavljati u kljun.

Taj dan kad sam kod kuće je u redu, ali sutra cijeli dan radim tko bi je hranio? I prijateljica radi, tužno je izjavila da ptičica neće izdržati cijeli dan i da će vjerovatno uginuti i što sad? Pitala sam se i poželjela, da nisam u pravu, da ona ipak nije mali ptić, nego odrasli carić i da je mogu pustiti da odleti.

Ispratim prijateljicu i zavirimu kutiju, a mali carić se uznemirio, širi krila, sama sebi sam rekla, pokušat ću ga pustiti na drugoj strani kuće, ako ne bude mogao letjeti, vraćam ga u kutiju. Krenem rukom, da ga uzmem, a on se uplašio, otima se. Tiho mu šapnem da se ne boji i držeći ga u rukama izađem van, okrenem se prema krošnji obrasloj bršljanom, otvorim dlanove, a moj maleni Carić otprhnu, odleti širom raširenih krila u slobodu, u zelenilo drveta pred njim.

Nitko sretniji od mene, moja Lily trenutno spava na sofi uživajući u toplini mekog prekrivača. Ne mogu se ljutiti na nju, ima svoje nagone koji su dio njene prirode, a opet ako mogu spasiti nečiji mali životić, uplićem se ponekad i u te nagone. Je li to dobro ili ne, ne znam, ali moj nagon mi je šapnuo, da izvadim Carića iz njenih zubića.

Život ide dalje. Carić negdje vjerovatno priča priču kako je bio u zubima ogromne nemani pa je došao jedan div i spasio ga, ali ga je zatočiou neku kutiju i gotovo je siguran bio, da će ga div pojesti, ali div ga je napojio vodom i pustio da odleti svojima.

Eto, kad nešto jako i dugo uporno želiš, to i dobiješ. Otkad sam otišla od kuće, od Engleske do Irske, nigdje nisam mogla imati životinjicu-ljubimca, a sad me susjedova mačka usvojila, dolazi mi redovno na porciju maženja, papice i igranja.

Pitam susjedu, mogu li joj kupiti ogrlicu, a ona sva happy kaže, ako hoću, mogu je uzeti k sebi, dat će mi i njenu hranu, sav inventar, jer ima djecu; kad su nabavili mačkicu, djeca su je toliko gnjavila, da je susjeda više na žalost nije puštala unutra. Žalosno, ali i u tom zlu neko dobro.

Mačkicu sam nazvala Lily, susjeda kaže da je imala jednom mačiće, ali ne izgleda mi tako. Kad budem mogla, vjerojatno ću je kastrirati, jer je prelijepa, ali i čini mi se, malo neuhranjena. Teta Tanja će nju udebeliti malo tek da ima više snage za akcije. Čim me vidi, ulijeće unutra i prede, srećica mi došla sama.