Jedan od zapisa iz kuće zalazećeg sunca (..o životu koji čeka svoje porinuće...)
„Uskoro nam dolazi nova štićenica, ima 92. godine, živahna je, imala je moždani udar, jedna ruka joj nije u funkciji, ali je pokretna“..šturo mi je izdiktirao šef, dok sam u džep plave kute stavljala aparatić za mjerenje šećera u krvi..
Novi susreti su uvijek otvarali nove stranice života, ponekad me podsjećale nekim fragmentima na moje odživljene isječke, samo, ja sam na polovici života, a ova štićenica je na rubu..
Upoznavanje sa kćerkom, koja mi djeluje umorno, gotovo istrošena iznutra, a petnaestak godina je mlađa od mene.
Ne pitam je puno, puštam je da odvede baku do kreveta, i posloži joj stvari u ormarić. Još neko vrijeme je sa njom, a onda se povlači u hodnik..
Obraća mi se polutiho:“ Doći ću za par dana, dok se ne privikne, inače će biti poteškoća“..
Opet, nisam puno ispitivala, tek osnovne stvar. Imala sam osjećaj da mi njena kćerka ima puno toga za ispričati, ali, čekala sam da taj trenutak dođe sam od sebe..Jer sam u dubini sebe znala, da imamo jednu sitnu, ali tako bitnu i sličnu zajedničku nit.
Nit, koja će se relativno brzo početi odmotavati..
Svaki čovjek je otok za sebe. I svaki je različit, pa i štićenici u ovom domu, kako sam ga odavno u sebi nazvala, kući zalazećeg sunca.
Zalazeće sunce nije uvijek metafora i ne označava samo kraj. Ono je često i ljepota, ako uživamo otvorenih očiju u njegovoj ljepoti.
Starost je baš takva. Ako je dočekujemo zatvorenih očiju, nikad je nećemo vidjeti u svoj širini, kakva ona jest. Nećemo gledati spektar njenih mogućnosti, nego se bazirati na nemogućnostima. E, tu je baš ona zapreka, kraj koje stojimo na mjestu i ne želimo je pomaknuti..
I tako, gledam baku Danicu, vrti krunicu, priča kako su je odmalena učili da sluša, uredno je vodili u crkvu, i to joj je hrana za sve što doživljava..
Na prvi pogled, kao i druge bake, ništa posebno, ni odstupajuće.
Dok je nije kćerka nazvala na mobitel, koji sam joj prislonila uz uho..
Danica prvo plače, kuka, kako joj je teško, , gotovo umilnim , nježnim glasom obraća se kćerki..
Čujem, kćerka je pokušava oraspoložiti, govori kako radi, sin svoje traži, doći će sutra (jer nema prijevoz, dolazi autobusom) pa će biti sa njom cijelo dopodne u domu..
Odjednom se Danici promijeni ton, gotovo zastrašujuće dubok i glasan, obraćajući se kćerki:“Da, širila si noge, udala se, samo zato da bi me ovdje strpala..Dok smo bile same, bile smo najbolje prijateljice...“
Kćerka je brzo završila razgovor, dok je u meni čudan neki grč stisnuo želudac..Kažu, pleksus, volja..
Danica je ustala sa stolice. Ponavljajući molitve, ubacivala je kletve“Da bog da ona i njeno dijete ne imali sreće nikada..“
Pokušam Danici objasniti, da se izgovorene kletve vraćaju onima koji ih izgovaraju, a onda bi moglo biti loše po onoga tko to čini. Napomenem, vaša kćerka bi plakala da vam se desi neko zlo..Ona će na to, gotovo režeći: „I treba da plače“...
Podsjetilo me sve to na moju majku, koja je ostala sama, i kad su se starija djeca poženila, ja sam ostala uz nju. Samohrane majke su umjetnici, i skidam im kapu..Dok ne počnu manipulirati osjećajima i životima svoje djece. Teško je tu postaviti granice, i odvojiti dijete od sebe, kada dođe vrijeme. Uložimo cijeli život u njih, ali često očekujemo da nam se to vrati.
A često ne znamo, da bi ih baš osjećaj bezuvjetnosti, kojom trebamo voljeti, vratio u naše okrilje.
Shvaćala sam moju majku, pokušavala je naučiti, kako da mi ostavi prazan prostor, da bi je mogla voljeti još više.. Međutim, prostor se sve više sužavao, dok ga na kraju nije više bilo.
Odlučila sam uzeti život u svoje ruke, i odselila se, zasnivajući obitelj. Majka to nije mogla shvatiti, do zadnjeg njenog izdisaja.. Daničina kćerka je to proživljavala na sličan način.
I to sam osjećala.
Jedno popodne mi je otvorila srce, plačući.. Rekla mi je, da joj je život uništen. Prvi brak je sklopila iz ljubavi, rodivši dvoje djece, no, majci je smetalo što suprug nije katolik.. Dok se na kraju nije rastala, a suprug otišao sa djecom izvan zemlje..
Drugi brak je bio također pod nadzorom. Rodilo se dijete, no, opet je došlo do razvoda..
U nekoj vječitoj čežnji za ravnotežom i ljubavlju, kćerka je ostala razapeta, i tako provodeći ostatak života, odlučila majku staviti u dom..
Tužna stavka. Moja majka je imala želju da nikad tamo ne ode. I nije.. U zadnjih mjesec dana, dok je umirala od karcinoma, bila je kod kuće. Mijenjali smo se, braća i ja, i bili uz nju do kraja.
Često pomislim, da se sve čežnje i težnje zapravo, vrte oko nedobivene ljubavi, kad ju je trebalo dobiti. Pa čak i manipulacija, koja tu ljubav na silu želi dobiti i zadržati.
Čitajući knjigu Anite Moorjani „Ponovno rođena“, o ženi, koja je bila u komi, umirući od karcinoma, pa se vratila natrag,govoreći što je zapravo bit našeg života, shvaćam da je u pravu.
Od nas se ne traži da budemo ono što nismo, da podliježemo strahovima, samoosuđivanjima, i raspinjemo se da udovoljimo drugima, zapostavljajući naše potrebe i želje iznutra.
Od nas se ne traži da pred drugima budemo savršeni, i da ispunjavamo njihova očekivanja.
Od nas se traži samo da BUDEMO. To što jesmo : Kreacije u punoj veličanstvenosti, koje mogu biti sve što požele..
I..da život ne shvaćamo toliko ozbiljno. Previše smo ozbiljni. Život je škola, ali ne škola, u kojoj se kažnjava i dobiva loše ocjene svaki puta kad pogriješimo. Život ne piše ocjene. On nam želi dokazati, da su naše greške način učenja. Svaki puta smo sve sretniji i zadovoljniji, kad se ne ponavljamo.
I ne trebaju nam gurui i učitelji. Jer mi smo to, sami od sebe u sebi..
Neke duše to shvate vrlo rano, na početku ili polovini života.
A neke, kao Danica, možda tek kad pređu prag života.
Hoće li tada biti kasno?
Ne znam. Za daničinu kćerku, možda hoće, ali opet, bit će slobodna, bez vezova, da krene svojim novim putom.
