Marketing
ZAČUĐENA NAPUŠTENOŠĆU STANICE
Začuđena napuštenošću stanice, na kojoj sam sišla, na svom proputovanju duše, osjećam da postoji posebna svrha, zašto silazim baš ovdje, u ovom zaustavljenom segmentu vremena, u ovoj pustopoljini, gdje više nijedan željezničar ne ispraća vlakove, jer, oni koji su ovdje bili, ne vraćaju se natrag, a onima, koji bi trebali tek sići, se ne žuri, jer rijetko tko svjesno bira osamu, okružen samo teškim i poluteškim spoznajama, bez ijedne duše blizu sebe, da sa njima podijeli težinu tih spoznaja..
Težina je samo privid.
Kada se razgrne veo prividnog besmisla, smisao zauzima mjesto koje mu pripada: PRAVO MJESTO.
Možda je bolje u tišini sa sobom podijeliti zalogaje sa dušom u sebi, gladnom otkrivenja.
Otkrih puno toga..
Dušo u meni, jedi polako.. Uživaj zalogaj po zalogaj u predivnom okusu mane Kreatora.
Neće ti dosaditi, kao narodu koji je kroz pustinju koračao prema obećanoj zemlji. Ova mana uvijek ima drugačiji okus.
Počelo je kao okus ukradene jabuke iz vrta Edenskoga, ponekad je imala željezni okus krvi od bitaka, koja bi bila liznuta sa usana, a ponekad lagani, nevini okus cvjetnih latica, tek propupalog cvijeta iz bašte dječje čiste duše...
Preslagujem svoj prazan kofer i shvaćam da sam ga putem jednakim žarom punila, kako sam ga praznila.
Bila sam ratnik svjetlosti, vitez sunčane nade, dok nisam shvatila da je svaki vid borbe jedna vrsta zamke, čak borbe za svjetlo..
Svaka bitka u sebi nosi neku pozadinu, i gorak okus nečega što bolećivo koketira sa oblikom mržnje i takmičenja, Nije bitno za koga ili što.
Shvatila sam da najveća tama koja je ovdje uzrok svih bitaka i sukoba, najveći oblik zla, ima svoju itekako pozitivnu namjeru.
Na žalost, zato i jesam sama na ovoj napuštenoj stanici.
Tko bi shvatio dubine Božje igre, kada bih pokušala objasniti da za sve mora postojati ravnoteža.
Stvar je odabira.
Kada samo shvatimo da je SVAKA, ama baš svaka duša plemenito čedo rođeno iz RUAHA, Božanskog daha, tada stvari stavljamo na pravo mjesto.
Koliko god se čudno činilo, neke duše odabiru negativnu stranu polariteta, iako im je to vrlo teško i bolno, odabiru svjesno, da bi se dobrota druge strane očitovala na pravi način.
U Edenu je sve bilo jednako, bez ikakve težnje za bilo čim, nije bilo vlastitog izbora.
Postojalo je samo jedno gledanje na svijet. Jahve je tek dio Onoga koji jest, a Onaj koji Jest reče svome stvorenome Bogu, planetarnom Bogu, da se ljudska duša treba razvijati. ne treba ih čuvati u zlatnom kavezu za sebe, nego im dati slobodu izbora.
Tek kad vide i drugu stranu, naličje tame, moći će vidjeti sve.
I Jahve teška srca dozvoli dušama iz visina, koje su svjesno odabrale da budu zvijezde padalice, lučonoše žigosane unaprijed žigom negative, dozvoli im da iskušavaju ljude..
I tek tada su ljudi krenuli pravim putem do sebe.
Veliki Bog se smješkao...
Jahve je strepio, jer je na tren zaboravio da smo svi ispod istog krila iznjedreni, i da ćemo se svi pod to jedno krilo, oplemenjeni vratiti...
Teško je to prihvatiti. Teško je sa sebe skinuti eone nametnutih shvaćanja i krivih ideala.
Kad se to dogodi, život počinje ponovo, ali okrenut naglavačke.
Obješeni čovjek u Tarotu, koji se smiješi, jer vidi da je zapravo cijelo vrijeme gledao i vjerovao u krivi odraz u ogledalu. Korijen drveta raste iz neba, krošnja je u dubini zemlje..
Ponovo preslagujem prazan kovčeg, i gle..u jednom kutiću, pronađoh jednu divnu priču, koju mi je poklonio prijatelj OSHO.. Ja je dijelim sa vama..Ona tek nadopunjuje izrečene moje misli, dok siđoh na ovoj napuštenoj stanici, u pustopoljini života...
"Diogen, jedan od najmirnijih ljudi koje je svijet poznavao, upitao je Aleksandra Velikog koji je došao da ga vidi: “Gdje ti ideš? Mjesecima gledam kako vojska ovuda prolazi i pitam se u čudu što je svrha svemu tome?
A Aleksandar mu reče: “Ja želim osvojiti svijet.”
Diogen reče: “Slažem se, ti ćeš osvojiti svijet, prihvaćam - a što poslije?”
Aleksandar je bio malo zatečen. Nitko ga nije to pitao, i još na taj način.
Ali on ipak odgovori suzdržano: “Onda ću se opustiti.”
Diogen se potom poče jako smijati.
Čitava dolina je odzvanjala njegovim smijehom u rano jutro. On pogleda svog psa. Imao je samo jednog druga, svog psa; oni su živjeli zajedno, živjeli su zajedno čitavog života.
On pogleda psa i reče: “Jesi li čuo ovo? Jesi li razumio?”
Aleksandar nije mogao vjerovati svojim očima da je pas klimnuo glavom u znak odobravanja.
Aleksandar rece: “Ja sam iznenađen. Što on misli kada klimajući glavom potvrđuje da razumije?”
Diogen reče: “Čitava egzistencija shvaća da, ako ti stvarno želiš da se opustiš, tko te u tome sprječava?
Čemu gubljenje vremena u osvajanju svijeta? Ti si rekao ako bi želio da se opustiš, da budeš u miru, da budeš meditativan, da budeš u tišini, da uživaš u jutarnjem suncu i svježem zraku - prvo trebaš osvojiti svijet. No, tada će mir biti veoma teško ostvariv. Što je sa nama siromašnim koji ne mogu osvojiti ni najmanju stvar, koji ne mogu imati ništa?
Ali, ja sam već opušten, ja sam u miru, ja uživam potpuno u ovom trenutku. A mi imamo sasvim dovoljno prostora za to.” – Tu je bila široka obala uz rijeku.
On reče zatim:
“Možeš uzeti bilo koje mjesto ovdje, samo izaberi. Ovdje nije u pitanju osvajanje i predavanje. Ako želiš ovo mjesto gdje ja sjedim, samo reci, ja se mogu malo pomaći - možeš to uzeti. Ako želiš mjesto mog psa, on ce se pomjeriti, on je razuman, on nije samo običan pas. To je pas koji je iskusio mir. To je naša vjera, naše prijateljstvo. naša ljubav, naše bratstvo. Ja ne želim biti sa masom naroda jer oni ne razumiju stvari. Ja volim mog psa, on je tako razuman.”
I pas se zaista pomjeri u stranu klimajući glavom kao da želi dobrodošlicu: “Možeš zauzeti ovo mjesto.”
Aleksandar nikada prije nije bio u tako teškoj situaciji. Kako da iziđe iz toga? Diogenova logika je bila sasvim jasna. Ako želiš mir, opuštanje, onda počni odmah! Osvojiti čitav svijet i nije potrebno da bi... nije čak neophodan bilo koji uvjet za to.
Mi radimo sve samo da uznemirimo sebe sa svojom pohlepom i lakoumnošcu, našom težnjom, našom žudnjom za imati više, našom neprekidnom ambicijom da smo u vrhu. A što ćete potom raditi kada dodete do vrha?"
…I tako..duša zastade, sjede na obalu rijeke koja se prostirala pred njom, i pomiluje psa, koji joj je prišao bez straha, i legao kraj nje…
Post je objavljen 25.06.2018. u 12:05 sati.