malo drugačiji sportovi

Završio sam po drugi put ovu, za mene, monstrum-utrku. Duga 61km, od Jelačić placa (ispod Zg Kaptola) do Čazmanskog Kaptola, vijuga kroz Sesvete, Dugo Selo, i dalje kroz ostala mjesta i sela. Asfalt, promet, vjetar, kilometri... Ovaj put smo prošli bez kiše, jedino je na trenutke smetao dosta jaki vjetar, inače super vrijeme. Sa Trga krenulo je oko 100 ljudi, puno više od očekivanog broja pa je sfalilo startnih brojeva i došlo do nezgodnog zastoja. Pa su nam onda dali brojeve ispisane rukom, flomasterom, na komadu tkanine (izrezane majice?). Neviđeno nešto! Na to su krenuli gadni komentari ekipe sa prijava, navodno isti oni koji su uzrokovali slični zastoj na prošloj turpoljskoj trci. Šteta za taj gaf, jer dalje je na trci sve štimalo, naročito na cilju gdje je ponuđena fina klopa. Jedino se opet malo otegnula obrada rezultata i proglašenje. Ne mogu ne primjetiti da je ova (priča se - jako) skupo plaćena i brojna ekipa napravila obradu puno sporije od npr jednočlane ekipe za obradu na Martinskoj utrci, koja još k tome i trči istu trku i to još radi volonterski.

Sve pohvale za sve ostale aspekte organizacije, od regulacije prometa kroz ZG do pratnje i opskrbe putem te poklone i medalje za sve koji su završili trku!

Trku je završilo 64 trkača (od toga 6 žena), izgleda da je nekoliko njih odustalo u Dugom Selu, skupa sa Bandićem, dakle samo odradili duži trening. Poslije je neka novinarka javila vijest da je Bandić "dotrčao do dRugog sela" umjesto "Dugog" pa se pitam ako je Dugo zapravo DRugo, koje je onda PRVO selo. Zagreb? Sesvete?
Pobijedili su Mađari (prva tri muška), a od žena prva je naša Marija Trošić-Vrajić ispred 2 Mađarice. Osim jake mađ. ekspedicije došlo je i puno Slovenaca, isto dosta uspješnih, pa je naš najbolji Petrina tek 8 ukupno (iza njega od naših Barić, Krog...)

Ja sam krenuo polako i dosta ujednačeno (21km 1:43, 42km 3:42, 61,3km 5:39), osim osjetnog pada pred kraj, uz veću krizu od 42-55km. Marija me pretrčala već u Dubravi, zadivljujuće laganim i ekonomičnim korakom, uz komentar tipa da se još vidimo (yeah right, na cilju možda). Zadnji (moj) put na Čazmi smo trčali skupa dosta kilometara, od tamo je i znam kao super trkačicu. Sad je nisam ni pomišljao pratiti ni metra. Baš me znima jel ju muž ulovio progonom ili pametno postavio zasjedu.

No da, glavni cilj mi nije bio rezultat, nego za razliku od 2002 kad sam hodao dobar dio druge polovice - pretrčati sve pa kolko god sporo. Tako je i bilo, samo par sto metara hodanja, a ostalo laganini jogging (ukupni prosjek 5:31 po km). Naravno da je bilo jako teško, ipak imam od dužih samo 2x30km u zadnja 2 mjeseca treninga, uz 3 tjedna potpune pauze od trčanja pred trku. Tak da sam zapravo dosta sretan sa stanjem u glavi i nogama na ovoj trci, s obzirom da mi u zadnje vrijeme malo pada moral i volja za treninge i trke. Ovaj put sam baš pošteno odradio posao pa me sporost ne brine, nego veseli upornost i izdržljivost. Dakle ipak postoji neki mali napredak u kondi. Ovo mi je bio važan korak na putu prema MtBlancu, što je trka koja me jedina istinski zanima ove godine.

Usput skinuo kilažu na 74, još samo malo Ironije... ;) Počeo sam nositi neke hlaće koje nisam još tamo od dvijetisućeidruge

pročitajte o maratonu i na webu grada Čazma

Još par sitnica sa trke.
Najveće face su Čazmanski klinci sa okrijepe, veli mi "upućena osoba" da su ih organizatori nespretno razvozili na okrijepe (svakih 5km) vec od rano ujutro, sto znaci da su klinci na nogama bili i po 10-12 sati samo da bi nam dodali vode. Hvala vam klinci.
Negdje u pustoši između 40. i 50. km bio sam prislijen skrenuti u grmlje na sranje, pa su me tom prigodom prešle dvije Mađarice i par trkača, među njima i Lovrec, koji je dobacio da je fakat hrabro stati na ovoj trci. Nisam zaozbiljno uzimao njegov komentar dok nije došlo vrijeme za ustajanje iz čučnja i nastavak trčanja. E to je bilo teško!
Na 55.km sretoh i opet Bubana, kao i 2002. kad sam istrčao trku u istom društvu. I opet sam ga pratio malo par sto metara iza njega da bih ga presisao u finishu. Jedno vrijeme smo zajedno trcali skupa sa dvije njegove kolegice koje su nam pravile zavjetrinu, jako su me deprimirale kolko su veselo cvrkutale, a ja mislio da trce cijelu trku (ono, kak mozete pricat uopce). To su mu ipak bile samo kolegice koje su se malo pridruzile trci, ne trkacice od pocetka.
Najtezi dio trke mi je bio na cilju kad su me setali gore dolje po birtiji u potrazi za tusevima, te stepnice su me zaklale. Sjetio sam se Dunjinog spustanja na rikverc na cilju jednog zg-maratona i suosjecao retroaktivno.