malo drugačiji sportovi

Sad vec nesto manje, ali proteklih dana... Kvadri, duboko duboko, skroz do kosti. Listovi, nesto manje. Stopala, odozgora i odozdola. Potkoljenica. Stražnja loža. Guzica. Pogotovo desna. Vrh skalpa! Leđa. Križa. Jedva sam uspio zaspati u subotu, a u nedjelju cijeli dan samo se vrtio po krevetu kukajuci, kad se sve skroz ohladilo. Štenge, uf. Poooolako, čak ne na rikverc, ko neki poslije zadnjeg ZG-maratona. Prsa, od navlacenja i usisavanja prokletog novog bidona. To je sigurno onaj isti model kojeg je svojedobno psovao Kiki, spominjuci "sisajuće mišiće". Oči me bole!

Al bar me ponos ne boli. Sve sam podredio glavnom cilju - da završim Medevnicu trek, nakon lanjske havarije. Toliko sam kočio i pazio da sam na kraju sačuvao dosta snage pa mogao i potrčati na Bažulovki hvatajući Anu i onda dalje marširati bez brige i guštajući u finišu trke. Sva sreća, jer sam imao četvoricu za vratom pred kraj trke. I da, placebo i autohipnoza i slicna sranja stvarno funkcioniraju - na ravnim potezima staze 12 (jel 12 ta što ide od iznad Medvedgrada prema vrhu) sa bliskim pratiocima pomislio sam si "pa ovo bi trebalo trcat, ako cemo se boriti za 5. mjesto!". Ali kvragu ko ce vise trcati nakon sto me spust na Pilanu potrgao?? I onda sam si isfurao spiku da sam tek došao na stazu, da sam na nedjeljnom treningu, da mi nije ništ. I krenuo trčat! Nisam mogao vjerovati, stvarno djeluje! Pomogao je i red bull i puna šaka odvratnih junk gumenih bombona koje sam nabio u usta. Nafiksao se šećerom i odletio do vrha pjevajuci. Mislim da se ostavljam cokoladica i barova. 2 red bulla, smece-gumeni-bomboni, dva sendvica sa sunkom ili zimskom i sirom, kikiriki. Meni je zlo od cokoladnih barova i bljutavih energetskih napitaka. Bljak.