Tih nekih dana ...

Ima tih nekih dana kada potisne čežnju za djetetom, kada umanji ljutnju zbog njezinih djela, kada pokuša potisnuti činjenicu da ne zna kad će malenu ponovno vidjeti i hoće li uopće, kada zaboravi da ni jedna institucija nije prstom pomakla da se išta pomakne s mrtve točke, kada zaboravi na sud, državno odvjetništvo i policiju i moguće grozote koje dijete proživljava ...
Ima tih nekih dana.
Tada, kao da se sva tuga slije i koncentrira u jednom jedinom zagrljaju u kojem me drži i ne pušta.
Tako obavijenih ruku oko moga tijela traži utjehu i utočište. Tako živi i spava.
Tih nekih dana, kad mu, sasvim slučajno, osmijeh ozari lice i ja se ponadam da nije odustao. Ponajprije od sebe.
Tih nekih dana, kad ljubav usmjeri ka meni, pa sve ono što želi reći malenoj, povjeri meni.
I kad ti dani nestanu, kao prekidačem ugašeni, ljutnja i nemoć se vrate.
Tada ja ne popuštam zagrljaj, kao jedina uporišna točka njegovog života.