htjela bih se ovdje oprostiti
da ne uznemiravam tvoj svijet
jer si me naime tako zamolio
a ja te nekako previše osjećam da bih
te opet izbacila iz rutine, koju si, znam, našao.

ja svoju nisam
i vjerojatno neću
mene stvari svakodnevno izbacuju iz vremena,
iz minute u tjedan
pa u godinu
pa onda opet natrag
ponekad tjednima lelujam kroz ovu zagrebačku maglu
ne proizvodeći apsolutno ništa što bi itko ikad mogao iskoristiti
ja ne bivam prijatelj, ni kćer, ni sestra, ni djevojka, ni dramaturg, ni pisac, ni pjesnik, ni student,
čak se neobavezno ni ne ljubim s nekim
ne diram
(meni su nekako ostale samo ove riječi, a ponekad i one odbijaju suradnju)
ja lakove još držim u after eight kutiji koju si dobio za neki rodjendan
ja i dalje imam tvoje stvari po stanu
i ni najmanje mi ne smetaju
neku odjeću sam odnijela na smeće, tamo je bilo tvojih potkošulja
koje si ostavio
holi i ja i dalje idemo u jednake šetnje
ponekad malo dulje, i na drugačija mjesta
(da joj se njuh razvija i da ne otupi)
tada mi se nekad učini da te vidim iz daljine
no ubrzo skužim da nisi ti
i nastavim dalje
i dalje jedem jabuke
i tada se sjetim tvoje mame
a i kaktus je još živ
(haha kako sam te lijepo apdejtala a ti vjerojatno to nikad nećeš ni vidjet, a i bolje je tako)

ja volim na neki čudan način
ti to nikad nisi shvaćao
a bome ni drugi s kojima sam se sretala

ubrzo odlazim
na ta neka mjesta na koja sam
željela otići
nemam očekivanja
ni ne znam što će biti
možda me upucaju bijesni prosvjednici
(toga se moj otac jako boji)
a možda samo ostanem negdje po cesti
a najizglednije je ipak da ću se vratiti
i da se neće dogoditi ništa toliko dramatično
kako ljudi vole zamišljati
(imam neku veliku potrebu raditi fizičke stvari sa svojim rukama, biti u opasnosti i
spašavati nešto, nekoga, pa i pod cijenu vlastitog života - ne znam kakav je to točno film al je jako bitan
trenutno u mom životu)

uglavnom, da,
imala sam potrebu ispisati ovako nešto dramatično
pa evo,
nek sam si to ispunila

za tebe
se nadam da si dobro
i da ne radiš ništa protiv svoje volje da bi se
"usrećio"
jer to nekako, znamo, zbilja ne postoji
(al za mene ne postoji ništa, rekla mi mama, pa nemam pravo glasa)

znači
totalna istina;
cijeli život kad god netko spomene platonsku ljubav
ja pomislim na planktone
a ne na platona
(i to sam si tek nedavno osvijestila, al svejedno, nastavlja se, iako se pokušavam ispraviti)
znam da je užasno glupo
al ne mogu se oteti dojmu da moja ljubav
jest plaNKtonska
gotovo nevidljiva, malena i prozirna, a kad se skupi može prekriti cijeli ocean
i drugi žive na njoj
a ni ne primjećuju to
ne love ju
samo otvore usta
i ona je u njima
jedva dotiče ikog, a ako i dotiče
ne osjećaju je
ponekad sjaji, u posebnim ljetnim noćima
i nema baš okusa
brzo umire al se zatim opet i stvara

ponekad mislim da moj mozak radi nekom drukčijom logikom i
ne znam št bi mislila o tom

žute bubamare napustile su
sobe
bar tako kaže majka
pokušavam izjednačiti boju kože
na leđima
još uvijek
ponekad se pitam
koliko samoće mogu podnijeti
sati se sabiru u dane a dani u tjedne
bezoblična masa vremena
ubrzo ćemo opet na daleka
putovanja
(tko zna - možda ostanem negdje sa slonovima)
odlazimo u ljeto
bez ikog svog
božić na +30 daleko od kamenog grada
u pustinju

(ovo je sve zbog one davne otočke ljubavi koja se 2009. uvukla duboko u kosti i nokte i
ne napušta me, koliko god izostajala, kad govorim o ljubavi uvijek govorim o
manjku)

(i sve što napuštam napuštam zbog nje, kako bi osnažila)

najljepši osjećaj na svijetu
sabiranje (rasipanje) misli pred san
i tuga
il sreća
bunilo, polusan, opuštanje mišića
trzaji
ruke zbijene pod ramenima
na samo meni poznat način
stopalo preko stopala
miris kose
okus paste za zube na usnama
šaljem misli južnije
sigurna sam da svi koji trebaju dobiju poruku
uvrnutu zapetljanju
revolver na ruci
me grli
ne vjerujem u vaše ljubavi i ne čine mi se dovoljnima
oprostite
sama sebi uvijek izmišljam priče za laku noć i
još mi uvijek skroz dobro ide

edit
morala sam izbrisati
zbog sebe
teško mi je čitati

al jebiga kad ga vidim
nešto se u meni pomakne i zatrese
ne mogu si pomoći

zapravo svi znaju jos od ljeta da sam slaba na njega
kad sam slaba na nekog ja to valjda ne kuzim
ili kuzim al si ne priznajem
al nisam slaba
samo volim tu tocku rasapa pred sobom
koja je neuhvatljiva
i te dvije vodenaste tocke koje se dogode uz pivo
i uz jos tisucu presucenih prica koje si negdje nekad cuo
al nikad nisi prepricao
hrabrost je samoća ili izbjegavanje
bježanje od onog od čega je (po njihovim pričama) nemoguće pobjeći

i uvijek od ništa oni pokušavaju napraviti sve ne želeći priznati da je to samo jednostavo ništa i tako je dobro

satima sam hodala nasipom
po pokošenoj travi
nije bilo nigdje nikog
kao da hodam pustinjom
tak sam se osjećala
i gušilo me nešto
pomicala sam ovratnik da si olakšam al nije bilo lakše
i nedostajali ste mi
baš ste mi nedostajali
osjećala sam neku rupu negdje dolje u trbuhu
u ruksaku sam imala jednu bananu
koju sam pojela kada mi se počelo vrtiti od sunca (ja mislim)
il od gladi
il sam samo umislila da mi se vrti
pojela sam tu bananu buljeći u savu
i mislila si :
zašto si nikad ništa ne olakšaš
nego uvijek ideš nekim sjebanim putevima i uvijek
si polusjebana zbog toga
osjećala sam se staro i snažno
ko da su mi leđa ogromna i široka
i nedostajali ste mi
al isto sam znala da mi je nekako lakše bez vas