htjela bih se ovdje oprostiti
da ne uznemiravam tvoj svijet
jer si me naime tako zamolio
a ja te nekako previše osjećam da bih
te opet izbacila iz rutine, koju si, znam, našao.
ja svoju nisam
i vjerojatno neću
mene stvari svakodnevno izbacuju iz vremena,
iz minute u tjedan
pa u godinu
pa onda opet natrag
ponekad tjednima lelujam kroz ovu zagrebačku maglu
ne proizvodeći apsolutno ništa što bi itko ikad mogao iskoristiti
ja ne bivam prijatelj, ni kćer, ni sestra, ni djevojka, ni dramaturg, ni pisac, ni pjesnik, ni student,
čak se neobavezno ni ne ljubim s nekim
ne diram
(meni su nekako ostale samo ove riječi, a ponekad i one odbijaju suradnju)
ja lakove još držim u after eight kutiji koju si dobio za neki rodjendan
ja i dalje imam tvoje stvari po stanu
i ni najmanje mi ne smetaju
neku odjeću sam odnijela na smeće, tamo je bilo tvojih potkošulja
koje si ostavio
holi i ja i dalje idemo u jednake šetnje
ponekad malo dulje, i na drugačija mjesta
(da joj se njuh razvija i da ne otupi)
tada mi se nekad učini da te vidim iz daljine
no ubrzo skužim da nisi ti
i nastavim dalje
i dalje jedem jabuke
i tada se sjetim tvoje mame
a i kaktus je još živ
(haha kako sam te lijepo apdejtala a ti vjerojatno to nikad nećeš ni vidjet, a i bolje je tako)
ja volim na neki čudan način
ti to nikad nisi shvaćao
a bome ni drugi s kojima sam se sretala
ubrzo odlazim
na ta neka mjesta na koja sam
željela otići
nemam očekivanja
ni ne znam što će biti
možda me upucaju bijesni prosvjednici
(toga se moj otac jako boji)
a možda samo ostanem negdje po cesti
a najizglednije je ipak da ću se vratiti
i da se neće dogoditi ništa toliko dramatično
kako ljudi vole zamišljati
(imam neku veliku potrebu raditi fizičke stvari sa svojim rukama, biti u opasnosti i
spašavati nešto, nekoga, pa i pod cijenu vlastitog života - ne znam kakav je to točno film al je jako bitan
trenutno u mom životu)
uglavnom, da,
imala sam potrebu ispisati ovako nešto dramatično
pa evo,
nek sam si to ispunila
za tebe
se nadam da si dobro
i da ne radiš ništa protiv svoje volje da bi se
"usrećio"
jer to nekako, znamo, zbilja ne postoji
(al za mene ne postoji ništa, rekla mi mama, pa nemam pravo glasa)
Post je objavljen 30.11.2013. u 18:34 sati.