Kuće su ostale za nama.
Topli domovi.
Ali danas nije hladno. Kao da je proljeće.
Da. Danas nije hladno.
Bit će hladno.
Istina.
Rukom sam istjerala kišu iz psećeg krzna.
Jezik do poda. Rep između nogu. Plašljiva je.
Ponaša se isto kao ja ponekad.
Istina. Isto.
Misliš da je pametno to što radimo?
Ne znam.
Čiste rečenice. One koje ne ostavljaju dvojbe. One nakon kojih znaš što ti je činiti.
Što ti je osjećati.
Kao slijepac. Oči su mu prozirne.
Kao slijepcu.
Ni pisma ni razglednice. Ni pisma ni razglednice.
Propao je. Neću ga nikada više vidjeti.
Mogu nastaviti tražiti njegove dvojnike.
One koji podsjećaju najviše. Imaju sličan nos. Sličan pogled. Kosa im slično raste. Imaju tragičnu životnu priču. Tragičniju od moje.
Ne dramatiziraj.
Lasom bih obuhvatila to kopnu u moru u privukla ga bliže.
Nikad se nisam dobro snalazila u prostoru. Pa sada kada šaljem misli ne znam u koju se stranu okrenuti da bi one lakše našle put do njega.
Kao da je to bitno. Glupa sam. Naravno da uvijek stignu na odredište.
Svakim korakom si sve umornija. Vidim. Disanje je prebrzo. Preplitko.
Kuće se ne vide više. Topli domovi. Samo dim iscrtava neke oblike po nebu.
Ne slušaj me.
Ja ne znam motivirati druge.
Umorne smo. Kao da hodamo cijelu vječnost.
A hodamo tek, koliko?
Par sati.
Pretjeruješ. Kao uvijek.
Pada mrak. Uskoro ćemo prijeći crtu. Onda se više nećemo moći vratiti.
Želiš li to?
Ti znaš.
Koliko još?
Još malo. Nemoguće. Ali hodamo tek par sati.
Vjetar nas gura.
Ne budi smiješna. Povila si leđa. Kao da nosiš teret. Nevidljivi teret. Osjećam ga.
Težak je.
Povila si leđa. I pogled ti je prespor.
Gledam pred noge. Brojim korake.
Svejedno je sada. Ionako više ne možemo stati. Kuće su odavno nestale iza naših leđa.
A i kada bismo se vratile ne bismo ih više našle tamo.
Čiste rečenice. Čiste misli.
Postale smo stranci.
Oni su postali stranci.
Tko oni?
Njih nema više, zapamti.

ljubavi, crni su ti dlanovi
okrenuo si ih prema meni u snu dok si pokušavao
zaobići onu rupu koja te proganjala
koja je prijetila da će nas progutati bez milosti
ja to nisam vidjela
ljubavi,
mumljao si
ustiju punih srebrnog perja
nisi me mogao prepoznati
opipavao si moje lice kao slijepac trudeći se ne probuditi me
zaspao si u drugoj sobi
dok sam ja zalijevala paprat
našu djecu slala na igranje
preslagivala kamene blokove u povoljniji položaj
ljubavi, spavao si stoljećima,
pod morem
sve ono što su nam rekli nije bila istina
lagali su,
bilo je onako kako smo predosjetili duboko u šumi
sjećaš se
jedući mokru mahovinu
ne trebaš se buditi
spavaj još malo
ja ću sprati boju s tvojih dlanova
tragove s posteljine
ne brini
kad se probudiš sve će biti onako kako si sanjao
prepoznat ćeš me po mirisu i boji
naša djeca do tada će odrasti i nestati
ostat će samo paprat iz duboke crne šume
koju smo držali u naručju kao najdivniji poklon
moje lice i dalje je sjajno
još samo malo

ne mogu napisati. kamenja su naslagana u utrobi sasvim pažljivo. nema niti malo slobodnog mjesta. za udah. ili izdah. ne mogu napisati.
izolacija.