to je kurvinski posao, uvijek si izložen, uvijek baš uvijek si ogoljen
i nema trenutka pauze, u tom ne možeš biti neiskren jer ne možeš biti neiskren sam sa sobom ili
možda možeš, ne znam
sve te prekrasne djevojke zategnutih bedara
i tankih ruku
savršeno izgovaraju tekst
a mene vuku dolje u bunar, u hladnu hladnu vodu
dubokim notama koje lagano svira na klaviru
i kolutovi oko očiju savršeno ravna ploča pod vrelim srcem
i koliko slobodno stalno priča o ljubavi
kako može?
odakle mu snaga
mene lomi ta njegova neumorna ljubav koja je vruća uzavrela crvena a ne ostavlja traga na bijelom licu
ne ostavlja otisak nigdje, nigdje osim na meni, iz daljine se primi, na vrat, sa strana i
blješti rumeno
onda mi srce lupa mahnito, sljedećih par noći
dok ne podvučem laktove pod tijelo, šake skupim pod ramenima i spojim nožne palčeve
kako bi aktivirala mulabandhu
jedino tebi mogu sasvim otvoreno pisati,
jer te nema i kao da ne postojiš zapravo
sanjala sam da su rekli da te samo ja mogu pronaći, pod morem, s maskom, rekli su: stara, idi, ti ćeš ga naći
a ja sam kimala glavom, nisam htjela reći, ne mogu ga pronaći, on se uvijek predobro skrije, predaleko pobjegne,
na moj zov neće doći
još sam ti htjela reći kako ipak postoje ljudi koji gore, izgaraju
i kako je to lijepo
ali oni su udaljeni od šuma, od antena, od mahovine koja raste duž kralježnice
oni su zarobljeni u samovoljenju i sreći, oni su sretni
ja sam kurva
uvijek bila, izložena, prodana, podijeljena, nema veze,
ne čuvam se, nemam za koga, ne čuvam se nimalo
dajem se u riječi u tijelo u pokret u svjetlo u kapljice koje udaraju o pločice i proizvode one psihodelične zvukove koje nitko ne može slušati, a mene ne smetaju
i još se dajem svakom tko me zavoli kao napušteno pseto na cesti, krenut ću za svakim, doći ću do praga, a nikad neću ući, vječno čekati svoj čopor, svog vuka, svoj zov
pitaju zašto njegujem svoju tugu, zašto volim balaševića usred večeri kad je veselo
zašto bježim kraj bunara, zašto stvaram zid, kad on voli, samo voli i ne misli ništa loše
zašto sam ukočena, i ne mogu prestati pričati o šumi, i stablima koja dišu
iskrivljena svijest,,, ispravljena svijest

pusti, potrebno je vrijeme, koliko je potrebno stablu da naraste
hvala stilinoviću na pohvali lijenosti shvatila sam da vječnost postoji
i mogu se nastaviti ubijati i ponovno oživljavati u svakoj riječi
imam vremena da pronađem ono noćno krzno
ili zlatne ljuske
kolibu
mir