sad sam ponovno sama
sama sa sobom, s ovim tijelom što ga ne osjećam
opet se budim samo sa svojim demonima
više ne moram skrivati snove o mahovini i
vlakovima koji odlaze
ponovno ne moram progovoriti cijeli dan
glas mi može biti hrapav i drhtav a oči crvene
ponovno jedva dišem i hvatam se bijelih krajeva
ono o čemu naklapam od rođenja
od majčinih grudi od prvih koraka
hvatam se one crte koja spaja nebo i more
i čini se kao kraj a svi znamo da nije ni blizu
još kad bih mogla pretrčati modrine i pružiti svoje ruke
onoliko daleko koliko one mogu ići, i stopala
i pustiti svoje oči iza uglova
kad bih mogla istrgnuti se iz ovog vremena, istrgnuti se iz ove udomaćenosti
i izgladnjela i dehidrirana
okretati pedale do onih prostranstava gdje žive samo vukovi
pod ogromnim stablima
kojima se starost ne može izbrojati

kada bih barem mogla više se ne puštati, ne razlijevati, ne davati,
kad bih mogla ostati cijela, samo neko vrijeme