Onaj tko je upoznao dubinu mora nikad više ne može postati čovjek poput drugih.
Zaroniti u vodu ili lutati Pustinjom znači promijeniti prostor. Ni u Pustinji, kao ni na dnu mora, ne možemo sačuvati malu dušu, zapečaćenu i nerazdjeljivu.
Dovoljno je snivati o čistoj dubini, o dubini koja, da bi postojala, ne treba biti neizmjerna



Tako to bude kad čitam sve moguće naslove i gledam ljude kako ulaze u sebe, grebu i lupaju, lome da bi dotaknuli onaj najmrtviji i najsvetiji dio njih i sačuvali ga. A ja, sasvim lagano, svaki dan prosipam sebe po cesti, ubacujem u čaj, u kolu, u kavu skupa sa šećerom, sve ono što bih trebala čuvati. Pa se vratim istrošena i prazna poput kore kestena, bodljikava i čupava, sjajeći se i kimajući glavom, vratim se u svoju rupu koju dijelim sa jednako živim sjajećim stvorenjem. I dovoljni smo si, svaki vikend kada odlučim ne pokazati ramena i pjege, kad odlučim čitati meditaciju o prostoru i dubini i stajati na jednoj nozi, sasvim smo si dovoljni kako bi se uvjerili da nijedan dio neće ostati uljuljan u sreću i otopljen u mlijeku, kako bi se potrudili da se potpuno prospem i ogolim, da sama sebi oderem kožu i izvadim svaki plućni mjehurić, sve dok se potpuno ne raspadnem na dijelove.
I ovaj put.

jedan dio mog života je završio
iznenađujuće tiho
(možda se utopio)
stan u zadnje vrijeme miriše na mačiju hranu i otvorene knjige
pohvala lijenosti
stijene su me ponovno oživile
sviđa mi se ono svjetlo koje puštam u sobu pred zoru i gipkost
strijela
uči me što je to zaumno
i kako maglu dotaknuti jezikom
i priča priče o djedu o ratu o drini
starost mu se nekad nakupi između obrva

i često šuti jer ne zna što bi rekao kada mu na potiljak položim ruku
pa skriva tetovažu desnom rukom
kao da ne znam da postoji prošlost ogromna poput magle
za koju me pita svako jutro
nakon šalice toplog mlijeka i šuštanja
onog nečeg uzavrelog u ušima
pod usnama
na jugu

(možda se utopio)

ovaj vikend nisam mogla radi glupih krovova i preslatkog meda
čekam mrežu