Onaj tko je upoznao dubinu mora nikad više ne može postati čovjek poput drugih.
Zaroniti u vodu ili lutati Pustinjom znači promijeniti prostor. Ni u Pustinji, kao ni na dnu mora, ne možemo sačuvati malu dušu, zapečaćenu i nerazdjeljivu.
Dovoljno je snivati o čistoj dubini, o dubini koja, da bi postojala, ne treba biti neizmjerna
Tako to bude kad čitam sve moguće naslove i gledam ljude kako ulaze u sebe, grebu i lupaju, lome da bi dotaknuli onaj najmrtviji i najsvetiji dio njih i sačuvali ga. A ja, sasvim lagano, svaki dan prosipam sebe po cesti, ubacujem u čaj, u kolu, u kavu skupa sa šećerom, sve ono što bih trebala čuvati. Pa se vratim istrošena i prazna poput kore kestena, bodljikava i čupava, sjajeći se i kimajući glavom, vratim se u svoju rupu koju dijelim sa jednako živim sjajećim stvorenjem. I dovoljni smo si, svaki vikend kada odlučim ne pokazati ramena i pjege, kad odlučim čitati meditaciju o prostoru i dubini i stajati na jednoj nozi, sasvim smo si dovoljni kako bi se uvjerili da nijedan dio neće ostati uljuljan u sreću i otopljen u mlijeku, kako bi se potrudili da se potpuno prospem i ogolim, da sama sebi oderem kožu i izvadim svaki plućni mjehurić, sve dok se potpuno ne raspadnem na dijelove.
I ovaj put.
Post je objavljen 24.11.2010. u 00:23 sati.