Bejbi, ti nisi tu

Jako mi je teško,
meni fali netko,
kome sam ja nitko.

I jako me boli,
što ga tako volim.
A to ne može da stane,
jer ne vidim mu mane.

I trošim tako dane,
nikako da svane.
Sanjam novo stanje.

Neka to vrijeme leti,
ja ću uvijek da se sjetim,
kako si se krio i tako dalek bio.

Osjećam te kao vjetar,
Kao zemlju po kojoj hodam.
Divim ti se kao rijetkoj umjetnini.
I nikada, baš nikada to neće prestati.
Trajat će, sve dok me ne napusti
ova blesava svijest,
koja zna samo tvoje ime.

Pričala bih ti o ljubavi, koja prolazi kroz vene,
Bocka ih i provocira. Govorila bih ti baš sve što znam,
samo pogledima i dodirima.
Riječi bi tu bile samo suvišne.
Jer ja već ionako znam sve što bih trebala znati.

Ti si moj svemir, moje nebo, moja divlja rijeka...
Kada trebam pobjeći, samo ću te se sjetiti i to će mi
biti dovoljno.

Prihvaćam tako dugo, što te nemam.
I prihvaćam što baš nikada nećeš saznati koliko te volim.
Samo nikada neću shvatiti zašto nisi kraj mene.