Moralo je izaći van..

Teško je sakriti svoje osjećaje. Vrijeđa me jako što nisi odgovorio, a tako dugo se nismo čuli. Samo sam htjela čuti kako si. Kako se osjećaš i koje nove strasti te pokreću. I opet su došli ti dani, kada mi teško pada što više nisi moj. Prijatelj, drug za pisanje, jadanje i izlaganje lijepih misli – koje tako lako izvlačiš iz mojih prstiju.

Pa kada te već ne mogu dobiti da mi pišeš. Jer si odlučio da je tako najlakše i najbolje. Onda ti želim reći par lijepih riječi. Jako mi nedostaju naši razgovori. Nedostaje mi tvoje špotanje kada ne pišem i kada se pravim da ne mislim o tebi. Uvijek ću te se sjetiti, s vremena na vrijeme, i zamišljati kako bi bilo da opet zajedno šećemo gradom i prepuštamo se noći koja zna više od nas.

Želim da se često smiješ. Da dozvoliš da tu toplu dušu neko dragocjen čuva i pravi joj društvo, najbolje što zna. Ne trebaš mi pisati. Ne moraš mi govoriti što radiš, kako se osjećaš i o čemu sanjaš. Samo želim da ti je dobro. Možda sam čitavo vrijeme bila naivna, i možda ti naše prijateljstvo nisi cijenio kao ja. Ali vjeruj mi da dobro znam jedno – nedostajem ti.

Evo. Izašlo je iz mene to što me škaklja u duši. I valjda će sada biti malo lakše..

Oznake: Osjećaji, misli, prijateljstvo