Moja zelena škrinjica

Tužno je kad se ne veseliš uspjesima svojeg djeteta u potpunosti, nego, iako ti nosi zlato i trudi se sam...po kiši i snijegu, subotama, nedjeljama, kad svi spavaju on uporno ide...i kad ga ima tko voziti do treninga i kad nema, a najčešće nema...ali ide.
I uporan je, uprkos negodovanju kako mi je to "ružan" sport, ali ide i dalje...
I nosi zlato... i već nam to normalno... i na korak je državnoj repki i plaćenim pripremama...ali...
ova da ne velim kakva država toliko me iscrpila i dotukla u mozak i dušu i osjećaje...
I umorna sam od borbi, na šalterima, sa službama, sa računima, preljevanjima iz šupljeg u prazno, brojanja koliko keksa ili čokolade tko može pojesti, da bude za sve, malo, ali za sve...i dijeljenja naranči i jabuka na broj...ma dosta mi...i promakne mi, pa me on upozori...mama, male su mi tenisice, a ja...umjesto da potpuno uživam u njemu i njegovim uspjesima, da mu kupim najskuplje tenisice ili barem koje on hoće, za nagradu, jer stvarno mu ide...ne srećom, nego njegovim trudom zasluženo...ja zarežim opet ti nešto treba, stalno ti nešto treba, pa od kuda!?!...
I ne spavam cijelu noć...ne mogu podnijeti da ide na natjecanje ovaj vikend, u drugi grad, kaže važno...ide bos ako treba, ne mogu podnijeti da ga tenisice žuljaju, ali svjesna sam da će opet i uprkos tome donijeti neku medalju...i ne mogu to podnijeti i tražimo kao ludi...ali ne prvi dućan, nego preko oglasa...rabljene...i kupim mu...rabljene...i on sretan...a to je tako tužno...