Moja zelena škrinjica

Ne znam od kuda da počnem pisati.
Zato i ne pišem, jednostavno, toliko toga se dogodilo, toliko vremena prošlo, da je teško započeti...
A i zauzeta sam pisanjem...molbi, životopisa, izvrćem te svoje godine staža i radno iskustvo, završenu školu i tečajeve u tisuću i jednu dopadljivu više ili manje varijantu i svejedno...ništa.
Tu i tamo koja odbijenica...
Da postala sam broj - broj na zavodu za zapošljavanje, jer, ma...priča ide ukratko ovako:
Rodila sam u x i nekim godinama - dijete, treće.
"Odradila" rodiljni dopust, ali samo godinu dana, jer druge dvije su - luksuz, ne mislim na naknadu naravno...
Došla sam raditi, kad na poslu, dočeka me - promjena - na gore - mobbing iz priručnika za mobbing - promjena koju ja ne mogu podnijeti...pokušavam, ali tijelo vrišti i razboljevam se...potaknuta je bolest - doduše, ne smrtonosna, ali iritantna, bolna, prikovala me uz krevet više-manje na godinu dana.
Konačno, izliječim se, dobro - zaliječim se (ozdravit više neću nikada), ali dođem ja raditi - kad ponovno "nagrada" - nova sistematizacija i reorganizacija i svaštanešto, što ni izgovoriti ne znam, i ja dobijem nagradno putovanje - plaćeno, prema doma, u jednom smjeru, bez povratka.
Otpremnina, poslovno uvjetovani otkaz i prijava na HZZ.
Eto, ukratko o tome, kako sam postala broj, postotak u tužnim statistikama...
A, sad što se događa sa mnom, mojom obitelji, prije, za vrijeme i poslije toga...duga priča. Ponekad vrlo tužna priča. O tome možda, jednom drugom prilikom...sad više nemam vremena, idem se izbrojati, zajedno sa "braćom" i "sestrama" na HZZ...