Moja zelena škrinjica

Dugo očekivani razgovor je obavljen.
Naravno, kao što sam i očekivala, bila sam u svom najgorem izdanju.
Pod tim mislim ono što je valjda svatko po sto puta prošao.
I izvana i iznutra sam bila u "neredu".
Vikend je bio jako naporan...gosti na ručku u nedjelju, proslava koja se otegnula, pa dok se sve odradilo, zelena kao i obično nije stigla oprati kosu i napraviti si frizuru, nego se u ponedjeljak ujutro hvata što se stigne za obući, a kosa i frizura je bila onakva kakva može biti, a ne kakva treba biti :) ...
U kući punoj djece uvijek postoji neka situacija gdje mama špota, tata gladi ili obrnuto, tako i u našoj...e, sad kad se to protumači krivo, ode sve u krivo...mali nevaljalci se izvuku, a mi veliki drvimo o tome do iznemoglosti.
I otvaramo teme...sasvim stote od one koju je trebalo rasčistiti jednom po turu...hvala, radije bi još jednu turu gostiju ako može umjesto toga...toliko mi energije to oduzelo...
Ponedjeljak u isčekivanju također uzeo je danak, tako da sam od muke oko podne odlučila otići u firmin restoran na ručak, koji umjesto duhanskog dima i zavjesa ima uvijek zavjesu od dima prepečenog krumpira, a takav mirišiš i kad iz njega izađeš...
E, takva zelena, iscentrifugirana, sa mirisom svježe pečenog krumpira dočekala je sudbonosni zvon telefona i zlokobni broj na zaslonu...
A ništa, kažem samoj sebi, tu sam gdje sam...malo češljem kroz kosu, štip, štip za obraze, malo kolegičinog parfema i odo' ja na razgovor.
Naravno, bilo je skoro sve kao u već tisuću puta odrađenom razgovoru u mojoj glavi, zelena je štreberica, uvijek se pripremi...no bilo je i nekih novih detalja.
Nakon "ispipavanja" terena i raspoloženja, kad se počelo ozbiljno razgovarati, na moje molbe i pokušaje dobivanja razumijevanja i sućuti, počele su prijetnje i optužbe.
Tako da je trebalo puno snage da ostanem fokusirana u svojoj nakani da se izborim za svoje, nakon što sam čula da ja u biti nikada nisam svoj posao radila kako treba, da me u stvarnosti nitko ne treba i tako svaštanešto ružno... Sve to sam podnijela i postavljala pitanja...zašto, zašto, zašto...
On začuđen kako nisam prestala nakon ovih naravno neistinitih optužbi, posustao je u odgovaranju, jer lako je optužiti, puno teže dati im argumente.
Kad smo iscrpili sve "argumente", počelo je zastrašivanje...kao moglo je i može biti i gore...
Ja se nisam dala uplašiti, izbila sam mu "igračku" za zastraživanje iz ruku, spomenuvši zakon...na to je poludio...
Vidim ja kuda to vodi, pokušavam primiriti razgovor i odvesti u za mene povoljni smjer, ali bezuspješno...
Na kraju iznosim još jednom kako ja sve ovo vidim, kažem mu što želim, dajem prijedlog i ostavljam prostor da nađe načina da u miru pronađe rješenje iz ove situacije - za nikoga dobre...po meni.
Jer sada korak dalje je ili prihvatiti ovu degradaciju i nepravdu ili se boriti...nažalost kroz institucije i proučavajući Zakon o radu...uz puno potrošenog novca i energije, isčekujući rezultat...
Pozdravljam ga i kažem da očekujem da razmisli o svemu i pozove me kada bude imao rješenje, naravno drugačije od ovog...odlazim, zatvaram vrata i nekoliko metara od njegovor ureda počnem se tresti kao što se kaže "šiba na vodi"...
Naravno, zovem muža, prepričam mu dio, onako zbunjeno, nepovezano i tresem se u kutu na dvorištu i dalje...
Danas, kad o tome razmišljam vidim da nisam napravila puno i da se vjerojatno ništa neće promijeniti na bolje, ali barem ne osjećam više sram...Uzdignute glave sam prošla pored "odranog" zaštitnog znaka i pomislim OK, odrali su me, ali sam barem kriknula istinu prije toga...
Kukavice umiru tisuću puta, hrabri samo jednom...