Moja zelena škrinjica

Gdje je granica do koje ne-biološki roditelj može ići?
Donijela sam tešku odluku.
Moj sin silno želi živjeti sa tatom. To mi je već preko-nekoliko puta rekao...Svaki početak školske godine isto pitanje...njegovo...isti odgovor moj...ne nije još vrijeme.
Svaki vikend kod tate počinje već u njegovoj glavi večer prije dana u kojem ide k njemu.
Svako ferije odlazi prije nego školski sat označi kraj zadnjeg sata...u mislima...tijelo odlazi kad auto stane pred mojom kućom.
Tamo je puno novaca, tamo se ispunjavaju sve želje, tamo postoji tim ljudi koji jedva čekaju jedinca da mu se posvete...baka,deda,teta i ini servisi...
Tamo nema pravila, zabrana, ograničenja. Ima - one koje on - moj sin postavi...
Do sada je bio malen...nesamostalan, moralo se raditi uz njega zadaće, nadgledati njegovo učenje, vozati ga amo-tamo na treninge...
Polako postao je samostalan...uči sam, zadaće radi sam, povremeno traži pomoć...ali vrlo rijetko...odličan je učenik...a treninge i ostale aktivnosti odrađuje sam...više ga se ne vozi amo-tamo...počinje on nas vozati amo-tamo :) ...
Sada smatram da više nije toliko mali i nesamostalan, a i uzevši u obzir kako se kaže tisuću i jedan razlog donijela sam odluku da mu dopustim da ode kod tate...
U tisuću i jednom razlogu je i odnos sa ostalima u obitelji. Nije dobar ... puno puta imam potrebu ga zaštiti... a ne smijem... iz ovog-ili onog razloga.
Roditelji sa svojom i tuđom i zajedničkom djecom znaju o čemu pričam...
Teško je biti pravedan, teško je ponekad u toj obitelji biti mama i polumama...Teško je isto tako biti i tata i polutata...ali tata i polutata puno toga više smije ipak je on glava obitelji, tako da ipak, možda subjektivno - tatama i polutatama je lakše...
A mame gutaju i polumame...gutaju - ali nikad ne polugutaju...
Isto tako i jučer...
Moja ljubav se s tim ne slaže...ne prihvaća moju odluku da dopustim snu da ode od nas...
Razgovarali smo mi o tome, puno puta...i uvijek je on iskazivao svoje protivljenje da maleni ode, ali ne na način zabrane ili naredbe nego više onako "savjetodavno"...nikada nije gurao sebe u prvi plan, nego obrazlagao između ostalog svoj stav kao misleći na mene i kako ću se ja osjećati s tom odlukom ako ode...a on želi da sam ja sretna.
Do jučer...načeli smo tu temu i rekla sam mu da je moja odluka konačna i nepromijenjiva...on se s tim ne slaže. Zabranjuje, naređuje...
Povrijedilo ga kaže što sam sama donijela odluku. Da jesam...ja sam mu mama kažem i smatram da imam to pravo...
Nemaš, kaže on, tiče se i mene...
Postoji granica kažem mu ja koju i ja vidim i poštujem kad su u pitanju tvoja, samo tvoja djeca...i ne mislim ju nikada prelaziti.
Mogu biti sretna, manje sretna s tvojim odlukama vezanim uz njih, ali konačna odluka je tvoja...
Donijela sam odluku, ne tiskaj me, poštuj ju...
I onda šok, ne, kaže on, neće to tako ići...snosit ćeš posljedice svojeg samostalnog odlučivanja...hm, prijetnju osjećam ja...osjećam ja i kanđe koje mi polako izlaze...ali susprežem se. Pokušavam ne posvađati se, dosta je svađa i previše, loše sam i nemam snage za još jednu bitku...
Objašnjavam mu situaciju kroz prizmu njemu bliskih proživljenih situacija sa njegovom djecom...ne znam što sam postigla...ušutio je.
Sad, da li je to znak da će ipak prihvatiti da sam sama donijela odluku i da će ju poštivati, a svom egu dati neko prihvatljivo objašnjenje s kojim će moći živjeti, ili me čeka još borbi da izborim svoje pravo da za svoje dijete odlučim što ja mislim da je najbolje - ne znam.
Sve u svemu postavlja mi se pitanje, gdje je granica kad imaš dijete koje ipak...nije tvoje. Živi s tobom, jer eto tvoj partner je imao "kofere" pa su tu...
Dijelite sve...i dobro i loše...kako ovo podijeliti...
Da li sam mu uspjela objasniti kako je ipak to bila teška odluka za mene, zato jer sam mu mama...ja sam ga pod srcem nosila, ja sam ga rodila i ja sam ga svašta-nešto...i uzimam si pravo.
Da dragi uzimam si pravo i znam vidim da ti nije drago, ali bojim se da ćeš ovaj put morati prihvatiti da imam ekskluzivu i autonomiju, bez obzira na to što sve dijelimo...
U ovom slučaju dijelit ćemo, posljedice moje odluke, kojima prijetiš i tvoje nezadovoljstvo...
U svakom slučaju, znam da što got odlučila neću biti izabrana za majku godine ili stoljeća ili ženu godine ili stoljeća...Ni od tebe, niti od moje djece, niti tvoje, niti našeg djeteta...
I da - ljudi griješe...i da je ova moja odluka možda greška, ali donesena je...
I uvijek će biti ljudi koji će na istu stvar gledati drugačije, da - reći ćeš ti nisi ljudi, ti si moj muž...da jesi, ali dragi postoji i za tebe granica koju bojim se ovaj put si ne smiješ dozvoliti prijeći...ja sam tvoja žena, nisam tvoj posjed, predmet, nemaš vlasnički list, nisi me usvojio, nisam mentalno zaostala da moraš donositi odluke umjesto mene ili toliko se protiviti mojim odlukama i sumnjati u njih i neprikosnoveno vikati griješiš, griješiš, neće to tako ići...!!!
Volim te i nadam se da ćeš prihvatiti ovu novu situaciju i moju odluku i kao što sam ti jučer rekla, ne radi katastrofu...važno je da je on o kome se odlučuje sretan...a ja mislim da će kod tate biti sretan...e sad, da li on to samo misli i da li će tako biti...ne znam...ali ne želim da mi ikada prigovori, nisi mi dopustila da odem kod tate, a toliko sam to želio i bio sam strašno nesretan...
A isto tako mogu čuti - bio sam premali da odlučim, zašto si mi dopustila, učinila si grešku što si me pustila od sebe...
Teška dvojba...
Da - sad kad pišem o tome, razmišljam što mu ja mogu dati, što mu tata može dati...da li je materijalno dovoljan razlog, jer da, tata mu može materijalno više dati - dovoljno da podrži moju odluku...jer osim materijalnog postoji i ono drugo nemjerljivo...a to nemjerljivo znači priznati, kapitulirati...reći sam sebi i drugima ja sam lošiji roditelj...a to ne mogu...ne znači da nisam, ali ne mogu sebe osuditi i dati "rješenje" o lošem roditelju, pa time vođena donijeti odluku...
Jer ako me to vodi moja odluka nikada ne bi bila - život kod njegovog tate...
Sreća? Zna li dijete koja tek ulazi u pubertet, što bi ga usrećilo, što je za njega bolje...mogu li mu prepustiti izbor?
Ili i dalje to moram odraditi ja?
Hm, možda je ipak moj dragi u pravu...ali na krivi način me usmjerava da ne napravim glupost...možda ipak moja odluka nije ispravna? Možda je manja katastrofa da me prisili da ne provedem odluku...tisuću možda...
Možda je granicu ipak nekad potrebno prijeći, ako postoji viši cilj...ali da bi ju prešao čovjek mora znati gdje je granica...a gdje je granica u ovom slučaju?
Zbrka na "papiru", a kakva je tek u mojoj glavi, duši, srcu...??!!??