Moja zelena škrinjica

Jučer sam se najavila za razgovor kod šefa u srijedu.
Nadam se da ću izdržati i ne dobiti živčani slom do srijede. Pokušavam ne misliti o tom razgovoru...već sam ga izvrtila u glavi preko1000 puta.
Zdravlje mi se pogoršalo...ova cijela situacija uzima danak na mom tijelu, u mom tijelu...
Moje fizičko, psihičko i emotivno tijelo tako je krhko.
I najmanji povjetarac slomi još nešto.
Ogorčena sam, sve vidim crno, ništa me ne veseli.
Naravno podršku u mužu imam...djeca ni ne znaju pojedinosti, ali osjećaju da nisam dobro...
Pitao me jedan od sinova, mama što ti je? ... odgovorila sam, da mami na poslu baš nije dobro, a i zdravlje mi je nešto narušeno, da ne brine i da će biti sve u redu. Ne znam da li je bio zadovoljan odgovorom, okrenuo se nesretan, zabrinut, a meni je bilo još gore...pomislim, pa kakva sam ja to majka, ja trebam brinuti za i o djeci, a oni brinu...a ja centar njihovih briga.
Ne mogu se posvetiti nikome i ničemu. Bojim se da ću trebati potražiti profesionalnu pomoć i porazgovarati sa stručnom osobom. Čitala sam o ljudima koji upadnu u depresiju i ne mogu van...čitala sam o njihovim obiteljima koliko pate...bojim se da se to u ovom trenutku i meni i mojoj obitelji događa.
Muž je podrška, ali vidim da je i on pri rubu...naravno da mu nedostaje njegova žena, partner...ali ja jednostavno ne mogu izaći iz mog "čistilišta".
Imam potrebu biti sama, provesti vrijeme u šutnji, ne raditi ništa...
Jučer sam se povukla u jednu od praznih dječijih soba, ležala u mraku otvorenih očiju, razmišljala, očajavala, pokušavala naći nešto što bi me malo izvuklo, pokušavala si naći nešto, nešto da mi pomogne, bar na trenutak, ova bol i očaj mora prestati, bar na trenutak!!... pomislim, možda da se istuširam...sljedeća misao, ne, ne da mi se...možda neki čaj, kava, kakao, nešto...sljedeća misao ne, ne ide mi ništa u želudac...i tako ležim i očajavam, osjećam potrebu da se dobro isplačem onako na glas...ali ni to ne ide...suze stoje negdje u grlu na rubu očiju, ali ne idu van!
Spustim se dolje gdje je obitelj na okupu, sjednem na stepenice i gledam ih kao stranac...oni svi u svom filmu, nisu ni primijetili da sam se spustila...
Muž me pogleda i vidim ljut je na mene...kasnije rekla sam mu da ga trebam i neka razgovara sa mnom...odradio je sa mnom nekoliko rečenica, od kojih mi nije bilo lakše...ma, načela sam i jednu temu koja mu nije ugodna, pa je postao nervozan, a ja pilim i pilim po njoj...teško je to. Povremeno rana od njegovog "prešućivanja" aktivnosti koju ja smatram neželjenom ovisnošću, a on "zafrkancijom" kojom nikome ne nanosi zlo, a najmanje da je iznevjerio mene, nas - ta tema, rana oko koje smo imali preko-nekoliko ratnih stanja, ta rana boli i na najmanju naznaku da se radi opet o tako nečemu, ja posumnjam i čačkam, čačkam...jednom uništeno povjerenje, teško se vraća...možda i nikad. On je zbog toga očajan...htio bi da mu vjerujem, govori da je sav u obitelji, da griješim što ga sumnjičim, da ga to ljuti, da ga to puni mizerijom, neka prestanem, da on više tako ne može, da on više tako neće, da neka mu vjerujem ili neka idem u ...ma, psuje, pa se i zbog toga kinji, kinji mene da izvlačim najgore iz njega, da mi se želi približiti ali mu ja jednostavno ne dam, jer mu ne vjerujem i ispitujem po tisućiti pun nešto i nisam zadovoljna odgovorom, ne vjerujem odgovoru...I tako jadni, ljuti jedan na drugoga, svaki u svom crnom filmu idemo spavati. Usred noći prvo se diže on odlazi u dnevni boravak, gleda TV i puši...ne malo iza budim se i ja i silazim dolje...palim cigaretu, razmjenimo opet nekoliko nepotrebnih, pomalo i grubih rečenica i još u gorem stanju odlazim u krevet i pokušavam opet zaspati.
Jutros budim se umorna, nevoljna za ići na posao, tužna, jer je moja ljubav opet na svom brdu, a ja na svom, a tijelo koje me nosi nije dobro.
Toliko nije dobro da me liječnica jučer nakon našeg telefonskog razgovora, naručila da joj hitno dođem...danas nakon svih njenih pacijenata navečer...
Zelena nije dobro, Zelena je u problemima, privatnim, zdravstvenim, na poslu...Zelena ne zna što treba učiniti, zapravo zna, ali jednostavno nema snage...teški začarani krug.
Krug u kojem je Zelena ponižena, degradirana na poslu, ono što je gledala na TV-u da se događa ženama, na vijesti koje su u njoj izazivale ljutnju i tjerale suze na oči, to se sad događa Zelenoj...Zelena se ne osjeća više vrijedna kao osoba zbog toga, osjeća se krivom, makar to nije, osjeća se manje vrijednom i kad dolazi kući...osjeća se tako i pred svojom mužem, pa se boji... samopouzdanje nestalo... u strahu je da će njen muž otići sa ženom koja ima sve što ona nema, što su joj odluzeli, na silu...boji se da nije vrijedna biti centar njegovog svijeta...ništa mu ne daje...a ono što je imala više nema...
Bilo bi mu lakše sa ženom koja se zna nositi sa ovom situacijom, sa ženom koja uopće nije u ovoj situaciji, sa ženom koja ima karijeru i koja je netko i nešto u svojoj firmi, a ne kao ja, mali pijunčić sa kojim se pohitavaju nakon 15 godina staža...
Sve je to na Zelenoj ostavilo traga i na njenom licu, koži, kosi...bilo bi ga manje sram hodati po dućanu sa drugom ženom sa malo manje mršavom, žutom, blijedom, ispijenih očiju zaokruženih tamnim podočnjacima, bez osmijeha...mislim si ja.
Bilo bi mu lakše sa ženom koja s posla odmah hvata sauger, kuhaču, uključuje veš-mašinu dok pravi listu za shopping...mislim si ja, umjesto sa Zelenom koja se kad dođe s posla uhvati očajno za glavu i čeka da je vrijeme za spavanje...pa dolazi jutro, opet odlazak na mjesto gdje joj čine nepravdu, gdje ju truju, tako otrovana dolazi doma i tako u krug...teški začarani krug...moram van, moram pronaći izlaz, moram!!!
Zelena je loše, treba pomoć, Zelena više ne može izdržati...