Moja zelena škrinjica

...da, htjela sam putovati.
Krenula sam na put sa jednom točkicom...put čuda, put ljubavi, put brige, straha, suza, smijeha, put koji smo svi prošli i prolazimo sa svojim majkama...
Zato - mama moja - puno te volim i znam da sam daleko od tebe i da ti nedostajem, vjeruj nedostaješ i ti meni, ali evo, život nam je tako posložio "karte" da smo daleko jedna od druge... zato ti barem telefonom "ljubim sijede vlasi" i puno, puno te volim mama...Hvala ti na svemu...na svim zagrljajima, obrisanim suzama, izmjerenim temperaturama, žlicama sa onim odvratnim sirupima, kolačima, mirisima doma, sašivenim haljinicama, napravljenim lutkama, ispričanim divnim pričama...napisanim lektirama i sastavcima (a gle me sad imam svoj blog!) ... slušanju istih ljubavnih priča i jada po "enti" put ... hvala ti na našim "tajnama" pred tatom, na nošenju na leđima kad sam bila umorna, na čekanju na zebri, da me ne pogazi auto, hvala ti na bezbrižnom djetinjstvu, podršci mojoj mladosti, razumijevanju mlade žene i bezuvjetnoj ljubavi i pomoći i vratima koja su uvijek bila i jesu otvorena za mene, ma što bilo...