Pismo...
Nisam još spremna nastaviti MOJU priču, stoga par crtica iz svakodnevice...
Šuteći i promatrajući odradila sam jučerašnji dan...
Šuteći i ponirući u svoje dubine, napisala sam mu pismo...
Čudno... u danima kad šutim i promatram, bez ljutnje, bez osude, bez tuge...samo šutim i promatram, sve oko mene se primiri...
Čak se i pas nije vrpoljio kad me jučer ugledao na vratima...Kuća je bila u polumraku, pola ekipe na "terenu" ostatak je odmarao...
On je sjedio na trosjedu i gledao TV.
Taj prvi susret očima kad se vidimo nakon cijelog radnog dana uvijek označi i ostatak dana...
Njegov pogled jučer bio je odraz umora, brige, ali i ljubavi...moj je bio odgovor...umorna sam i ja i volim te puno, to znaš...
Nisam mogla ručati...nije onda ručao niti on - zamolila sam ga da me probudi za pola sata i ušuškala se u krevetu.
Pasala mi je toplina i mir.
Bilo je neobično tiho...kao da je i kuća osjetila da mi treba mir i tišina. Uz pucketanje vatrice iz kamina zaspala sam...
Naravno, kao i uvijek, nije me probudio...i uvijek ga pitam zašto me ne probudi i uvijek odgovara - neću te ja nikad buditi, ako ti treba odmor, odmori koliko ti treba...dobar je on meni i pažljiv...ali me i truje, truje me TO.
Pola sata koliko mi je trebalo dalo mi je novu snagu...upitao me - što ćemo sada...ja sam predložila da odradimo dio posla na koji se već dugo spremamo - pripremamo kat za preuređenje...
Zajedno smo se primili posla...prvo šutke, a onda malo, po malo, dodirujući stvar po stvar, počeli razgovor, ali ne o TOME...o svemu i svačemu. Počeli planirati kako ćemo urediti kat, što od stvari treba ostaviti, što odbaciti, što gdje staviti...
Kada smo počeli živjeti zajedno, ja sam u njegovu kuću, punu stvari i uspomena, donijela i puno svojih stvari i uspomena...tako da je ovaj posao bio i bolan na neki način...
Za sve novo u životu treba napraviti mjesta...da bi došlo novo treba odbaciti staro...
Čudno je dodirivati stvari i nečije uspomene i na pitanje da li nam to treba - odgovarati ne - to treba baciti...
Pitanja su bila njegova - odgovori moji - svako moje NE to nam ne treba ili šutnja, ali pogled koji je vrištao BACI TO - ili moja šutnja i pogled u drugom smjeru koji mu je govorio - odluči sam - bila je još jedna stvar na hrpi smeća...
Moje dvije košare uspomena, nad kojima je vidio da stojim i gledam ih, ali ne znam što bi s njima - predložio je da ostavim po strani, pa ću jednom, kasnije ili kad već - "to srediti"...
Stavi to gore, negdje na policu, pa ćeš vremenom vidjeti što ćeš s tim, što ti treba, a što ne, ne moraš to sada - pusti...idemo dalje...
Toliko sam ga toplo voljela u tim jučerašnjim trenucima...
Nismo ni primijetili već je bilo puno sati, a mi korak po korak bili smo bliži, bliski, skoro kao nekad...
Jutros, nakon prospavane noći i odluke, ostavila sam mu pismo...
I sada čekam...i još uvijek šutim i promatram...
|
. 
.
.