Moja zelena škrinjica

Danas MOJA priča neće dobiti nastavak. Jučerašnji zapis je kao rezultat ronjenja na dah u vrlo ledenoj vodi. Vrlo iscrpljujuće i neugodno iskustvo.

Na početku, moram objasniti.

Čovjek sa kojim sada živim i gradim život i osoba koja je jučer spomenuta u MOJOJ priči nisu ista osoba.

Stoga, MOJA priča će dobiti nastavak, kada malo odmorim i skupim hrabrost i snagu za nastaviti ju...

Do tada, nekoliko crtica o sadašnjosti.

Usponi i padovi u posljednja tri mjeseca mog čovjeka i mene, ostavile su trag i posljedice.
Sve kraći su periodi mira, sve duži periodi nemira. Duboku ranu i najmanji dodir boli, pa i sam pokušaj dodira izaziva barem nesvjesni trzaj. Osjećaj povrijeđenosti nakon svađa, ne dozvoljava nam da se ponovno približimo dovoljno, svaka izrečena ružna riječ i uvreda stavlja pod upitnik izrečenu slatku riječ kasnije.
Subotnja večera, kao i svi naši "projekti" prije bila je savršena. Mi - naizgled kao savršen par, prvo smo se to trudili, pri kraju večere i bili onaj stari savršeni par kakav priželjkujem da ponovo budemo. Nedjelja nam je donijela odmor. Bili smo sami, djece nije bilo do navečer, nismo pričali o brigama i problemima, valjda još uvijek pod utjecajem prethodne uspješne večere bili smo opet MI.
Jučerašnji dan, opet donio je neveru...taman kad sam pomislila, dobro je, biti će dobro, eto, neka se tako nastavi i to je to...ali ne. Ne ide to tako. Jedna kriva riječ, krivo protumačen ton, reakcija ne krivo protumačena, ali reakcija koja se mogla i ne vidjeti, prešutjeti...opet nas je uvukla u tešku i duboku raspravu, poletjele su teške riječi i uvrede kao strijele duboko gađajući u centar - srca.
Povrijedila sam ga - jako. U bolnim jaucima istresao je pred mene sve što ga je mučilo i što ga guši. Ja - slušam i kao da gledam sebe u filmu gdje sam prokleti negativac - u isto vrijeme osjećam - pa to sam ja - i branim se...
Samo upadam sve dublje i dublje...
Odjednom mi je dosta, želim da to prestane, prizivam ga pameti, razumu, ali - prekasno...Previše dobro me poznaje - zna da mi nije žao, da ću to ponoviti, da želim samo prekinuti ovu situaciju kako bi nastavili "odrađivati" život - koračati prema mom cilju...ostvarivati moj projekt.
I postaje mi jasno. Ja njemu nisam dobra. Ja njemu nisam dobro. TO je bijeg od mene. Da sam ja drugačija, TOGA ne bi bilo! Moram se promijeniti, moram...
Put do pakla, opločen je dobrim namjerama. Ja strpljivo, uredno, pedantno, polako stavljam ploču po ploču...tabam mu put...tabam nam put prema tamo.
I što sada napraviti - ispričati se? Po koji put...? Promijeniti se...pokušaj...po koji put?...otići...?...ne želim.
Mislila sam da sam ljubitelj istine. U mom slučaju, bolje da ju nisam shvatila...ovako, moram nešto učiniti...jednostavno moram, sada znam i moram učiniti nešto...a nisam sigurna što...
U filmovima to tako lijepo ispadne. Ona kaže nešto, na što se on raznježi, onako, baš kako treba, baš kada treba...meni je list sa tekstom prazan. Možda, možda mi do sutra nešto padne na pamet...ili...da pričekam. Srce trenutno ne čujem, a samo srce i riječ iz srca drugo srce čuje...
Idem...zadržavat ću dah, sve dulje i dulje...pripremiti se - treba nastaviti MOJU priču...i ugrijati.