Moja zelena škrinjica

Cijeli radni dan jedva čekam da idem doma...a kad taj tren dođe, posljednje vrijeme...poželim da je bar put kući duži. Ne žuri mi se, ne dolazi mi se...
Imam potrebu otići negdje na par dana, negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje nikoga ja ne poznajem, da mogu šutiti i lutati...trebam mir i tišinu, vrijeme da se "posložim"...
Ali, ništa od toga. Obaveze i život tjeraju ustaljenom rutom. Put kući, pola sata vožnje, hm, bingo...spuštena brklja, još koja minuta gratis do doma...
Ulazim u kuću, ni jučer me nije dočekao...ali, s razlogom...prao je suđe. Ostatak ekipe već doma. Stol postavljen, kamin utopljava centar našeg doma - dnevni boravak, ulazim i prilazim mu, pozdravljamo se - gledam ga u oči - nadam se da ću vidjeti onu toplu iskru - nema je...ljubim ga tužno.
Tijekom dana poslala sam mu poruku...jednom davno, kad je bilo jako, jako teško, ali smo bili na istoj strani u istoj bitci, poslao mi je poruku: "I da sve makneš i sve nestane, ostajem ti ja...zar ti nejbi bilo dosta?"...Moja poruka jučer njemu bila je: "Jednom davno...i da sve makneš i sve nestane ostaješ mi ti...i danas bilo bi mi dovoljno, bilo bi moje sve. Nedostaješ mi." Odgovorio je "...meni ti."
Volimo se, nedostajemo, a tako smo daleko...tužno.
Sjedamo za stol i ručamo. Dogovaramo se kako ćemo provesti ostatak dana, pričamo kako je protekao prethodni dio dana...
Naradio se tokom dana. Vrijedan je on čovjek. Ima zlatne ruke. Majstori u našu kuću ne dolaze. Sve odradi sam - uz poneku moju malu pomoć. Tako je i jučer, ljepio pločice u kuhinji, pospremio kuću podgrijao dan prije pripremljen ručak i dočekao nas sve doma. On još koristi godišnji...
TO - nije dotaknuo od ponedjeljka, no...znam da nije gotovo. Znam da me još čeka dug put do trenutka kada će nas TO napustiti, uz pomisao od koje me prolazi jeza - možda nas TO nikada u potpunosti ne napusti. No bilo kako bilo, primijetila sam da bilo TO ili ne bilo - šteta je već učinjena i ozdravit ćemo kad TO dugo ne bude između nas, ako se to ikada dogodi. Do tada...nezaustavljivo klizimo.
Opet je bilo obaveza i morali smo iz kuće. Nisam mogla vjerovati no...kupiti dječje školske zatvorene šlape za nogu veću od broja 40 - skoro nemoguća misija!
Uletili smo u kuću kad je već počinjala tekma - ekipa strastveno navija - ja sjedim i gledam tekmu, a pola srca ne osjećam, pola trne od boli...kako takva da navijam - trudim se sudjelovati, kako bi djelovala prisutno, ali...
Tekma završava, ekipa kreće prema krevetima...on i ja ostajemo sami. Ja u kuhinji, završavam svoje, on gleda TV, puši i šuti...Sjedam kraj njega, palim cigaretu...reći mu što, šutjeti?...odlučim šutjeti - ma, nema se više što reći.
Čudno je to, kada smo ok, takva šutnja na kraju dana nam je odmor...ušuškamo se jedno kraj drugog i odkunjamo pred TV-om, u miru od ekipe, ali kad je ovakvo zatišje poslije bure, šutnja boli za uši, peče za kožu...On ustaje, odlazi u kuhinju, šuška, čeprka po frižideru...šutnju razbija pitanjem - buš pila kaj? Da - odgovaram - daj mi ono moje...Prinosi mi čašu, ja zahvaljujem - on odgovara tiho - molim. Sve utegnuto, hladno, jedva...možda smo se umorili, možda smo tužni, možda čekamo jedno drugo da onaj drugi napravi "korak prvi", ali...nije dobro. Nije. Više volim onakve strasne prepirke koje traju kratko, glasno izbacimo iz sebe kaj koga žulja i idemo dalje. Ovo je nepodnošljivo...
Uz sve ovo, pripremamo i jednu važnu večeru za subotu - progovorili smo i par rečenica o tome, ali komunikacija o tome je stala - na mojih par pitanja nije bilo odgovora, tako da sam odustala...Opet, u krevet smo legli kao dvoje ljudi koji moraju biti ovdje, jer nemaju gdje drugdje. Slušam ga kako diše, sve dublje...brzo je zaspao, prebacio ruku preko mene, prigrlio me kao da je sve u redu...Bože, kako može zaspati, tako brzo i bezbrižno...kad bi ja barem mogla. Tisuću misli mi bruji glavom, tisuće pitanja...Bože kako sam tužna i obeshrabrena, tupa i prazna...i sutra opet ću biti takva i slomljena ustati i morati "odraditi" još jedan dan života...i pitam se, pa dobro gdje je to dno, da konačno dođemo do njega, odgurnemo se i počnemo plivati prema površini...