Sjećanje...
Dugo me nije bilo. Bila sam na najdužem godišnjem u životu...Povratak u drugačiju rutinu - težak. Radim posao koji sam prije jako voljela, ali sada...ma, vjerojatno i radi moje obiteljske situacije, moj posao izgubio je sjaj, moj fokus sasvim na drugoj strani, pa nije ni čudo. I druge stvari koje su me ispunjavale ili bio sjajni dio mene, tamne su. TO je moj "zahir"...
Malo više od tri tjedna odmora proletilo je, kao u času. Bilo je i lijepih i ružnih trenutaka. I smijeha, ali i suza. U nedjelju navečer prije radnog ponedjeljka, na TV-u, emisija naslova "život nije cvjetna livada"...eto ukratko, na toj livadi imam i ja svoju gredicu.
Svo to vrijeme TO je bilo daleko od nas. Da li je bilo bolje - je, ali, TO je narušilo našu ravnotežu i povjerenje i ponekad kao smrad, koji nađe i najmanju poru i prođe i kroz najjače zatvorena vrata, uništi bar dio vremena - dok se prostorija ne prolufta.
Jučerašnji povratak domu bio je još jedna recka na mom srcu. Ma, nisam ni prošla valjda 50m od kuće, došla do prvog zavoja na cesti, TO je opet bilo dio našeg doma. Na kratko, ali je...
Pokušala sam biti mirna, ali ... dala sam do znanja da - znam. Reakcija - naravno, čuđenje o čemu ja to - na moj malo oštriji komentar - prijetnja - skoro sam te udario - sljedeći put vjerojatno hoću...današnji dan i povratak kući s posla nakon takve rečenice opet će biti težak...zrak gust, prostor premali, led prehladan kad prođemo jedno kraj drugog.
Znam samo da mi ponestaje ideja, na koji način se boriti protiv TOGA, snage imam, volje imam, ljubavi imam, ali nemam plan.
I sjetim se, možda da pustim, pa, što bude, bude... ne rijetko, tako sam pustila...i ni primijetila nisam neke stvari su se riješile i bez mene, neke dobile rješenja iz izvora za koje nisam mogla ni sanjati da postoje, no definitivno - nisu više ružan dio mog života, a bile su isto moj "zahir"...tako da čekam dan. Kada ću odlučiti, puštam, pa što bude, neka bude. Eto...
I na kraju, ustvari kad sam započinjala "sjećanje" na moj godišnji, moja sjećanja odoše puno, puno dalje...pjesma koju sam čula u tom trenutku, moja omiljena koja u svom tekstu često ima riječ "dom" - "home" - prenijela me u moj dom - gdje sam jednom prije živjela i ugledala sam sliku...s jednog od mojih prozora mogao se vidjeti veliki bor, pokraj ulične lampe, sasvim obični bor i sasvim obična lampa, u zimsko vrijeme, postajao je čaroban onako pun snijega, obasjan uličnom lampom, izgledao je veličanstven - a ja umišljala da se šepuri samo za mene...škriiiip, zatvaram škrinjicu s osmjehom na licu...
|
. 
.
.