Antologije jedne Zečice

Jooj znam nekad bit okrutna kao sada. Ajme, znam da to nije okay od mene ali jebeš ga, kad ti netko laže u facu i možeš ga tako lako otkrit onda uživaš u svojoj tajnoj psihološkoj pobjedi za koju zna samo par ljudi.

I onda gledaš tu osobu, ili osobe, u oči i ta osoba ti kaže nešto i za dva dana saznaš pravu istinu, sretneš je slijedeći dan u kafiću il negdi i suzdržavaš se da ne zavariš... svi ljudi žele bit važni i face, samo šta neki to žele više a neki manje a neki jedva... ali neke osobe se toliko diraju u sve šta vide da je to više nego normalno... neke osobe toliko žele biti u centru svega... sjede po ure sami sa nekom osobom i odmah slijedeći dan su best friends sa njom... I onda kasnije izigravaju neke depresije a imaju sve šta požele, čak i previše nego šta su zaslužile...

I ne lažu smisleno, nego vrlo zbunjeno, osjećaju se nadmoćno ali te osobe je jako lako otkriti u laži ka sijamsku mačku između hrpe čiuvava, samo se malo skoncentiraš i ugledaš di tu nešto ne štima...
Neki ljudi jednostavno ne znaju lagati.
A dovoljno pametni skuže sve to odmah, a oni još pametniji ne guguću naknadno ništa, nego u svom malom carstvu uživaju u novootkrivenom izvoru humora.

U biti svi mi lažemo. Svi mi čuvamo svoje reputacije velikih jebača, misterioznih djeva, true punkera, iskrenih političara, uzornih kćeri...
Lažemo da zaštitimo sebe, da zaštitimo prijateljicu, da zaštitimo kolegu u razredu ili na poslu, bližnje ljude i same sebe iako su nas učili popi (koji lažu o svojoj čistoći)
da ne lažemo roditeljima (kad oni već lažu nama o Djedu Mrazu i Svetom Nikoli i ekipi)
niti prijateljima (koji nam također lažu da nam nisu ukrali onu Barbicu, niti da nisu zabrijali sa onim tipom koji ti se sviđa, i Bože sačuvaj da te tračala iza leđa)
jer Bog (koji nam isto laže da je milostiv jer da je milostiv dica ne bi umirala niti bi se ratovi vodili, kao svako zlo za neko dobro, maaarš)
to ne voli, niti ćemo bit dobri ljudi kad narastemo.

A šta su danas dobri ljudi? DOBRE LJUDE KATEGORIZIRAMO KAO JADNE LJUDE!!! Kad je netko dobar onda se najčešće nesvjesno, ili svjesno, kaže ''A jaaadna ona, ona će uvik pomoć, a bidna...'' Zašto bidan i jadan netko tko voli pružit ruku u nekom sranju i pomoć? Rijetki, rijetki ljudi će reć ''Asti ona je stvarno dobra ženska'', a zašto je to tako?
Zato šta kad si dobar onda svi znaju da ćeš im uvik učinit,
a kad uvik činiš onda prestaju bit zahvalni jer im činiš,
a kad prestanu bit zahvalni postaju oholi,
a kad postanu oholi onda se deru na tebe kad im ne učiniš,
i tako unedogled, jer kad ne učiniš krava si ili stoka sitnog zuba,
jer ne vide da osim šta se lomiš za sebe lomiš se i za njih,
a zašto se lomiš za njih? Zato šta je tvoja priroda dobra i rijetko tko to cijeni, rijetko tko kaže ''Bravo'', a ti znaš da pogoduje tvojoj karmi činit dobre stvari...

A kad si kuja ili kurvin sin? Onda te nitko ništa ne pita, živiš život onako kako želiš i ne moraš se brinit za nikoga osim za one najbliže prijatelje, najčešće je to samo jedan prijatelj iz osnovne škole s kojim rasteš pa znaš da te neće nikad zajebat, a kad se desi da slučajno, oh moj Bože, učiniš uslugu, glorificiraju te i dižu ti tron, ti si ta! jer ''ona guzica od dobrice ne može danas... a šta će ona jadna...''
A ta jadna ti radi jebene usluge svaki dan...

Njah, njah, njah, svijet je sebičan i to je tako. Ne mreš ništa prominit.
Osim možda da se dogodi neki veliki potop i ostanu svjesni ljudi na nekom otoku.
Gotova sam sa izlaganjem. Loši lažljivci, dobri ljudi, poremećena kultura, defektna razmišljanja... Nema šanse da će nekog prominit ovo što napisah. Ne možeš ništa tu prominit...





ništa osim sebe samog.



>>KILL THEM WITH KINDNESS|