Antologije jedne Zečice

Mama Ana se udala u dvadesetoj. Za impotentnog muškarca. Mama Ana je imala i sama problema sa maternicom. Ne želim ni pričati što su sve radili toj jadnoj ženi sa njenom maternicom. No na kraju je uspjela zatrudnjeti u 36. godini nakon godina i godina truda. Mala kćer koju su trebali dobiti je bila njihovo novo blago.
Mala Jelena je došla na svijet sa busenom plave nježne kosice i parom plavih tupastih okica. Odrastanje je bilo pomalo teško za osobu koja nije bila baš prebistra. Mama Ana i Tata su bili konzervativci do daske, u stilu ''Doma prije mraka'', sa Gestapovskim, besmislenim pravilima o oblačenju, ponašanju i izlascima.

S vremenom se Jelena pomirila sa situacijom i prilagodila činjenici da dok se ne odseli od njih neće moći imati svog mira. ''Dok si pod mojim krovom, radiš ono šta ja kažem!'', često je govorio otac koji je bio vojno lice i patrijarhalni poredak u stanu od 78 kvadrata sa maslinasto-zelenim tapetama je bila uobičajena pojava. Mama Ana stoji u kući, pere suđe, tata radi.
I gotovo, tako je i točka.

Sa 16, jedno ljeto, Jelena je upoznala Tonija, mangupa tri godine starijeg od nje, crne kose, bio je zavodnik prve klase i svirao joj je Gunse i druge romantične pjesme na plaži, Jelena se topila od miline i onda kao Pepeljuga bježala prije devet kući, prije mraka doma, kako je tata nalagao.
No uvijek je postojalo jutro i odlazak na kupanje, sve češće bi se odvajali i odlazili bezveze plivati što dalje od ekipe, i kako to obično biva, postali su par, zaljubili se do ušiju... Jelena je ostajala poslije mraka vani, otac bi dolazio i vukao je za uši do stana, i crvenjela se pred Tonijem i laknulo je kad bi rekao ''Nema veze''...
Ponekad se pitala šta on radi sa balavicom kao šta je ona, a onda se prestala pitati gluposti i uživala u trenutcima koje je provodila sa njim i drpanju kojeg je tek otkrivala i kojeg ju je on poučio.
I eto, dogodilo se i da su spavali skupa,
i eto, dogodilo se i da je jednom on slučajno svršio u nju,
i eto, dogodilo se da su baš tad bili ti prokleti plodni dani,
i eto, dogodilo se to da je počela rasti beba u Jeleni,
i eto, dogodilo se da ju je otac istriska zbog trudnoće u 17.,
i eto, dogodilo se da su se vjenčali zbog tog diteta,
i eto, dogodilo se sve i svašta i Jelenin prvi momak joj je, čini se, bio i posljednji.

Gospodin Toni je pao u depresiju, istina da je Jelenu volio, al kud baš sad, sad kad ima 20, da se oženi??

Polagano je brak postajao zatvor u kojem je Jelena sve više uviđala njene mane, a pošto nije bila nešto pameću obdarena (ali je tijelom, no ne zadugo) nije znala da u ljubavi prihvaćaš i negativno i pozitivno, počela je zanovijetati kao tipična žena, a on, kao temperamentni Ovan, nije podnosio žensko gukanje i uskoro je počeo spavati sve češće u dnevnom boravku.
Rodila je dijete, crnu curicu koju su nazvali Tea, dijete je bilo slatko i tako su se opet počeli družiti i povezali su se na višoj razini, jer su smatrali da je dijete novo iskustvo koje je vrijedilo iskusiti zajedno. Vratio se mir, mala je rasla i gugutala, družili su se opet i opet su bili i prijatelji i ljubavnici i opet su bili sretni.

Al eto, sve što je lijepo, kratko traje. Počelo je faliti novaca za Teicu, on je počeo raditi dva posla što je zahtijevalo od njega da se diže u 6ipo, a dolazi doma u 7ipo, postao je ovisnik o kofeinu sa podočnjacima ispod očiju, neispavano biće sa nadrkanom plavušom na vratu.
I eto opet krenuše svađe, obično bi ona govorila a on bi povremeno zaspao u fotelji slušajući njen monotoni glas.

Teica je rasla, skrivali su svađe od nje al kad živiš među zidovima od papira, lako je čuti kad netko rutne u sobi do tvoje, kamoli da viče uvrede i optužbe. No ostadoše zbog nje zajedno.

~-~

I eto Jelena ispred dućana u kvartu, u ruci joj Karlovačko. Tri popodne je u lijeni utorak, sjedi sa prodavačicom i priča po tko zna koji put svoju tužnu priču onome tko god želi slušati. Prodavačica kima glavom i suosjeća sa njom.

Ja ne suosjećam.
Mogla je koristiti druge metode kontracepcije. Kondome. Pilule. Pušenje.
I nije u starijoj dobi pa da je njena napaljenost pravo čudo koje se dogodi tu i tamo, pa treba iskoristiti to dok se može. U 16. se napališ vrlo brzo.
Mogla je paziti.

Mogle ste sve vi paziti.
A ako niste pazile, pazite.
Nema svaka sriće da se uda bogato, ili da skupi snage i razvede se od kretena, ili da prvi čovjek s kojim spava bude ta prava idealna osoba s kojom se može živjeti čitav život.

Kondom glavu čuva

ležim u krevetu, circa 4 popodne, zijevam i prenemažem se od boli i čujem kako tata dolazi kući, danas malo kasnije nego inače. čujem poznato guranje ključa u bravu, šuškanje kesom u kojoj je kruv, poznato brzo disanje i hodanje preko dnevnog boravka da ostavi torbe pa natrag do stola. piljeći u plafon slušan ga kako na stol spušta novine.
u ovom trenutku se sve mijenja.
obično čujem kako kida kuverte i uspuše se nad računima ili kida letke od kauflanda i emmezete (povoljno! povoljno!).
no u ovom trenutku se sve mijenja.

pošta je - za mene.

mama viče da dođem u dnevni, ja sam već na vratima sobe i uživljeno dolazin u dnevni boravak uzet pismo. inače ne dobijem pisma u pošti, samo mailove. Zadnji put sam primila poštansko pismo prije dvije godine iz Zagreba od prijateljice.
Sad nastaje misterij tko bi mi mogao pisati? Jel me se prija to možda sitila?

Uđem u dnevni boravak, na kuhinjskom stolu leže dva pisma, jedno plavo i malo, neko privatno pismo, čini se, a drugo bijelo i tanko, ali duguljasto, neko poslovno pismo. Sad san zbunjena, podižen prvo bijelo pismo, u donjem desnom kutu nadrljano moje ime i adresa, a u gornjem lijevom ime mog najboljeg prijatelja.

Promet d.o.o. Split
Hercegovačka 20

Ushićeno rastvaram pismo i unutra nalazim opomenu pred tužbu. Strašno se prestrašim pred verglanju zakona. Ukratko, moj prijatelj Promet poručuje da im dugujem 70 kn jer san se vozila bez karte. U sjećanje prizovem taj kobni dan…
Ah, da, uvatia me jedan zločesti kontrolor. Prvo sam pokušala sa zbunjenim smiješkom i blagom dozom šarma.
Ne pali.
Onda sam pokušala mitom. Iz novčanika sam izvukla sto kuna i rekla da taman idem kupit pokaz. Odgovorio mi je šutnjom, pa sam ja onda probala i lažima, rekavši da sam bila upravo tjedan dana bolesna. Pitao me je li imam osobnu i tad san shvatila da je moja bitka bila uzaludna.
Dok je pisao moje podatke u notes, pokušala sam još jednom. ''Ali stvarno, taman idem kupit pokaz, pa zar me ne možete pustit samo ovaj put, molin vas?'' Gospodin je odmahnuo glavom i rekao da će svejedno zapisat moje podatke.
Šta je najtužnije, stvarno san išla po pokaz.

Na drugom pismu nije bilo ime pošiljatelja pa pomislih da je od prijateljice. Otvorih i unutra se nalazio bijeli papir za printanje. A4 format. Rastvorim i pri vrhu stranice ugledam:

Pozdrav Majke Božje Lurdske

Ostanem – wtf?? Preletim nabrzinhen preko pisma. Piše da šaljem dalje u roku 96 sati inače će me stići nesreća i varijacije na temu. Na kraju, u pi-es-u piše da to nije pismo novčanog lanca, nego se radi samo o pomoći POZITIVNE ENERGIJE i s tim povezanom srećom.



Eto tko se mene sjeti. Majka Božja Lurdska i barba Promet.
Dakle Crkva i Promet, dvije od nekoliko ustanova koje ne volem.
O Prometu sam već pisala, i o nadrkanim vozačima, amo sad malo gadit Crkvu.

Razlog u biti zašto ja ne idem u crkvu i govorim da nisam kršćanka je taj šta se više izgubia smisao za virovat u Boga. Svećenici i ostala ekipa koja se muva nediljom ujutro u crkvi (isključujemo, dakako, Lukana i Polly) su samo hrpa lažova. Većina ih ide u crkvu da bi se smjestila u prvim redovima i bila VIĐENA. Danas je to jako bitno, bilo da si na tv-u, na tulumu ili u crkvi. Bitno je da pop i druge tračare koje ne stignu na vrime vide da je gospođa koja sjedi u sredini prvog reda vjernica.
Da, gospođa je jako senzitivna. Rasplače se uvijek iznova na filmove sa Omar Sharifom.
Ali bez problema izlema sina zbog jedinice. Bez suze, suzice. Gospođa plače i u kinu, tuli na sav glas da vide kako je nju jako pogodila scena u Engleskom Pacijentu. Ali kući je hladnokrvna kuja. Onda ode u crkvu i tamo pada na koljena, osjeća se prosvijetljenom, Bog je u nama, hosana na visini i slične fraze koje svi samo izgovaraju kao Borg, a nitko ne stane i zapita se šta to znači?

Eto zato ja kažem da vjerujem kad treba, dok ostatak kaže da vjeruje i inače. Ne, većina tih ljudi zaziva Boga kad im nešto treba, al kad psuju i pićkaraju i ignoriraju vlastitu dicu ili ih lemaju i opijaju se, onda di je Bog? Nema ga. Dapače, ako ne dobiju nešto šta žele, krive ga! Ali neee, svećenik će im odriješit grijehe, kao da su grijehovi napisani grafitnom olovkom i mogu se izbrisat gumicom, tako oni pljunu pa poližu, učine grijeh pa izmole devet Marija Djevica i - bok.

I di je tu Bog? Nema ga.
I to nove generacije kuže, moja generacija kuži da je Bog izlika za milijunipo stvari. I zato velika većina moje generacije kažu da su ateisti, i to sa pravom, jer nas pumpaju sa takvim sranjima da je to zapanjujuće, a pošto smo mi novi i poboljšani ljudski roboti, onda imamo i razvijene stavove i znamo kad je nešto sranje, a kad je nešto for real. Jer nitko od nas nije čist, a crkva i svećenici najviše od svih glume da su čisti, a kod velike većine je upravo obratno!

Zato triba pustit svakog da ima svoje mišljenje o biločemu, u ovom slučaju vjeri. Jerbo svaki stav je različit, a neki su slični, i oni slični se trebaju držat skupa i ne dirat ove koji su različiti.

Eto ekipa, toliko od mene…

¤lara¤

stoji bezveze na stanici, zuji okolo, bulji malo u knjigu pa opet gleda okolo jer vrime je takvo da izaziva glavobolju ili depresiju.
nebo je, po njenom mišljenju, prekrasno sivo. bura je i oblaci trče po nebu, a ona pomišlja kako će joj nedostajati kiša.

evo prošle su skoro dvije godine, al čini se puno više. gleda se i misli kako je žena, ne curica, u biti curetak kakva je bila. a bila je zaljubljena do ušiju, mislila kako je pametna i seksi i zavodljiva i najljepša....

pa je bila pametna, i seksi, i zavodljiva, možda ne najljepša, ali sve se to tek počelo nazirati.
a on je bio, a možda i još uvijek je?, zgodan muškarac, pametan i mogli su pričati normalno ali.......

tu je njoj sve nešto falilo.....


gleda se; vidi da nije zacopana, uživljena curica. vidi da je sad puno sazrela, problemi su je promijenili i očvrsnuli, bilo da su financijski, bilo da je stvar prijatelja, bilo da je stvar momka... sve to ju je učinilo da na svijet gleda ozbiljno.
i upravo zato što svijet gleda ozbiljno - stalno se smije! sve je zajebancija, svaki dan je nova avantura za nju u njenom malom gradu, osjeća da ima tek otkrit sve i svašta vezano za njenu psihu i njenu okolinu, nema granica,
nema pravila,
samo zajebancija i to je to.


stoji još uvijek na stanici, jebemu, di je taj bus?, pita se, kad u moru ljudi ugleda neko poznato lice, neki duh se provlači kroz ljude i probada ih očima, gleda kroz njih kao da ne postoje,
taj neki duh koji je, sad se čini daaavno, gledao i nju sa tim očima,
tom nekom osvetom,
tom nekom obmanom,
nečim... nečim drugačijim i novim.

duh se situira daleko od ljudi, vidljivo iskačući iz mase, ona se pita hoće li je vidjeti, ako je ne vidi, hoće li ona reći prva ''zdravo'', riskirati svoju reputaciju žene i stopiti se pred njim i njegovom vibrom i postati opet ona mala nesigurna curica koja je glumila ženu.
evo on još uvijek stoji, nju muče njeni demoni i sjećanja naviru, smiješi se pa se opet uozbilji, u nekom svom svijetu gdje ljudi nemaju lica, gdje ljudi žure negdje na neke sastanke da varaju ljude, u svoje domove da lažu partnerima, u javni svijet da bi glumili ono što nisu,
i tako stoji, osjeća se malenom među divovima prošlosti i mislima koje lete brže nego što ih stigneš promisliti,
uto dođe bus i ona mora ući, ali periferno gleda prema njemu (o to periferno gledanje je uvijek bila njegova specijalnost) i tako sjeda, ne shvaća da je ušao i on u bus i da je sjela nedaleko od njega, i digne pogled, a on ga spusti, gleda u pod,

i ona se nasmije sama sebi,
isprva unutra,
a onda i vani,
smije se i ljudi je gledaju kao luđakinju,
smije se i suze joj teku niz lice,
suze sreće jer su duhovi otišli,
jer je potvrdila što je mislila o njemu,
jer cijeni što ima,
plače i šminka se mrlja, ali nema veze,
ne žrtvuje sada reputaciju žene nego zdrave osobe,
ah, kao da su je ikad smatrali zdravom, pa to i nije tako bitno,
i onda briše suze i smije se, pogleda njega,
a on i dalje sjedi, bulji u pod, kao da nije njegova stvar... Ima svačiju pozornost ali njegovu nema, jer za njega, ona je još nezrela curica,
koja sjedi, zaljubljena u njega, čekajući da je on pomazi po kosi i upita nešto,
i eto ti ta zrelost u koju se zaljubila, eto ti taj misterij koji je on bio, eto ti šta je on sada kada je odbacila SVE ILUZIJE i stala gledati tog čovjeka, to navodno savršenstvo, onakav kakav je, a takav je ranjiv, i usamljen i željan nježnosti, a izvana zločest, mračan, pesimističan samo zato da ga ne povrijede opet i opet iznova.

i eto ti što ti učini kad uzmeš nekog i na silu ga stavljaš u okvir svog savršenstva, sklapajući oči pred istinom i sanjareći, sanjareći, sanjareći.... jer tada je ona bila dijete, gledala ga i umislila da je on pravi za nju, a sada je žena i gleda ga realno takvog kakvog je, i u suštini joj je drag,
jer ga vidi takvog kakav je i sve te njegove mane joj ne smetaju,
i pa što da je on sad sklopio oči da se ne bi suočili? nezrelost... ali i dalje joj je drag,
unatoč svim manama, nema veze, i on je čovjek, gori ili bolji, ona to ne može procijeniti, jer ga je ona uvijek gledala drugim parom očiju koji su vidjeli preko njegove tame, unutra u srce.

izlazi iz tog autobusa, vidi da je njemu olakšanje što ne mora buljiti u sivilo poda, i gleda okolo, ona gleda kroz staklo autobusa i shvaća da nikad nisu došli dalje od toga... uvijek je bilo to neko staklo kroz koje je ona morala viriti, a on se skrivao u dnu, ne htijući se otvoriti, dok je ona navaljivala i navaljivala da joj se povjeri...



samo se okrenula i otišla svojim smjerom. duhovi su još žderali ostatke njene prošlosti, a ona je zaključala svoju uspomenu u malu kutijicu koju je spremila u džepić, tek tako da se povremeno sjeti kakvo je dijete bila, i kakva je žena sad, i što je njeno ''savršenstvo'' propustilo.... okreće se i odlazi, spremna za novitete koje joj dan donosi i za osobe koje će tek upoznati, ali što je najbitnije, odlazi uživajući u ovom trenutku koji joj je dan, uživajući što diše i što voli bezuvjetno i što razumije, jer sretna je takva kakva je, a ona je žena-dijete....
žena izvana, a dijete iznutra...