|
ležim u krevetu, circa 4 popodne, zijevam i prenemažem se od boli i čujem kako tata dolazi kući, danas malo kasnije nego inače. čujem poznato guranje ključa u bravu, šuškanje kesom u kojoj je kruv, poznato brzo disanje i hodanje preko dnevnog boravka da ostavi torbe pa natrag do stola. piljeći u plafon slušan ga kako na stol spušta novine.
u ovom trenutku se sve mijenja.
obično čujem kako kida kuverte i uspuše se nad računima ili kida letke od kauflanda i emmezete (povoljno! povoljno!).
no u ovom trenutku se sve mijenja.
pošta je - za mene.
mama viče da dođem u dnevni, ja sam već na vratima sobe i uživljeno dolazin u dnevni boravak uzet pismo. inače ne dobijem pisma u pošti, samo mailove. Zadnji put sam primila poštansko pismo prije dvije godine iz Zagreba od prijateljice.
Sad nastaje misterij tko bi mi mogao pisati? Jel me se prija to možda sitila?
Uđem u dnevni boravak, na kuhinjskom stolu leže dva pisma, jedno plavo i malo, neko privatno pismo, čini se, a drugo bijelo i tanko, ali duguljasto, neko poslovno pismo. Sad san zbunjena, podižen prvo bijelo pismo, u donjem desnom kutu nadrljano moje ime i adresa, a u gornjem lijevom ime mog najboljeg prijatelja.
Promet d.o.o. Split
Hercegovačka 20
Ushićeno rastvaram pismo i unutra nalazim opomenu pred tužbu. Strašno se prestrašim pred verglanju zakona. Ukratko, moj prijatelj Promet poručuje da im dugujem 70 kn jer san se vozila bez karte. U sjećanje prizovem taj kobni dan…
Ah, da, uvatia me jedan zločesti kontrolor. Prvo sam pokušala sa zbunjenim smiješkom i blagom dozom šarma.
Ne pali.
Onda sam pokušala mitom. Iz novčanika sam izvukla sto kuna i rekla da taman idem kupit pokaz. Odgovorio mi je šutnjom, pa sam ja onda probala i lažima, rekavši da sam bila upravo tjedan dana bolesna. Pitao me je li imam osobnu i tad san shvatila da je moja bitka bila uzaludna.
Dok je pisao moje podatke u notes, pokušala sam još jednom. ''Ali stvarno, taman idem kupit pokaz, pa zar me ne možete pustit samo ovaj put, molin vas?'' Gospodin je odmahnuo glavom i rekao da će svejedno zapisat moje podatke.
Šta je najtužnije, stvarno san išla po pokaz.
Na drugom pismu nije bilo ime pošiljatelja pa pomislih da je od prijateljice. Otvorih i unutra se nalazio bijeli papir za printanje. A4 format. Rastvorim i pri vrhu stranice ugledam:
Pozdrav Majke Božje Lurdske
Ostanem – wtf?? Preletim nabrzinhen preko pisma. Piše da šaljem dalje u roku 96 sati inače će me stići nesreća i varijacije na temu. Na kraju, u pi-es-u piše da to nije pismo novčanog lanca, nego se radi samo o pomoći POZITIVNE ENERGIJE i s tim povezanom srećom.
Eto tko se mene sjeti. Majka Božja Lurdska i barba Promet.
Dakle Crkva i Promet, dvije od nekoliko ustanova koje ne volem.
O Prometu sam već pisala, i o nadrkanim vozačima, amo sad malo gadit Crkvu.
Razlog u biti zašto ja ne idem u crkvu i govorim da nisam kršćanka je taj šta se više izgubia smisao za virovat u Boga. Svećenici i ostala ekipa koja se muva nediljom ujutro u crkvi (isključujemo, dakako, Lukana i Polly) su samo hrpa lažova. Većina ih ide u crkvu da bi se smjestila u prvim redovima i bila VIĐENA. Danas je to jako bitno, bilo da si na tv-u, na tulumu ili u crkvi. Bitno je da pop i druge tračare koje ne stignu na vrime vide da je gospođa koja sjedi u sredini prvog reda vjernica.
Da, gospođa je jako senzitivna. Rasplače se uvijek iznova na filmove sa Omar Sharifom.
Ali bez problema izlema sina zbog jedinice. Bez suze, suzice. Gospođa plače i u kinu, tuli na sav glas da vide kako je nju jako pogodila scena u Engleskom Pacijentu. Ali kući je hladnokrvna kuja. Onda ode u crkvu i tamo pada na koljena, osjeća se prosvijetljenom, Bog je u nama, hosana na visini i slične fraze koje svi samo izgovaraju kao Borg, a nitko ne stane i zapita se šta to znači?
Eto zato ja kažem da vjerujem kad treba, dok ostatak kaže da vjeruje i inače. Ne, većina tih ljudi zaziva Boga kad im nešto treba, al kad psuju i pićkaraju i ignoriraju vlastitu dicu ili ih lemaju i opijaju se, onda di je Bog? Nema ga. Dapače, ako ne dobiju nešto šta žele, krive ga! Ali neee, svećenik će im odriješit grijehe, kao da su grijehovi napisani grafitnom olovkom i mogu se izbrisat gumicom, tako oni pljunu pa poližu, učine grijeh pa izmole devet Marija Djevica i - bok.
I di je tu Bog? Nema ga.
I to nove generacije kuže, moja generacija kuži da je Bog izlika za milijunipo stvari. I zato velika većina moje generacije kažu da su ateisti, i to sa pravom, jer nas pumpaju sa takvim sranjima da je to zapanjujuće, a pošto smo mi novi i poboljšani ljudski roboti, onda imamo i razvijene stavove i znamo kad je nešto sranje, a kad je nešto for real. Jer nitko od nas nije čist, a crkva i svećenici najviše od svih glume da su čisti, a kod velike većine je upravo obratno!
Zato triba pustit svakog da ima svoje mišljenje o biločemu, u ovom slučaju vjeri. Jerbo svaki stav je različit, a neki su slični, i oni slični se trebaju držat skupa i ne dirat ove koji su različiti.
Eto ekipa, toliko od mene…
¤lara¤
|
