Priče s ruba

Jedno od pisama

“Smotaj dušu u ružu i kupit ću je na placu!”, bila je poruka koju sam neki dan poslala. Smotao si. Kupila sam je. A onda nisam znala kuda s njom, u visoku usku čašu ili, rasutu u latice, pod svijeću koju palim s molitvom za tvoje ozdravljenje. Tvoja je duša sama riješila sve moje dvojbe: bacila se na krevet.

U vezi između dvoje ljudi tišina je gotovo najvažnija. Oduvijek sam znala da su opasni samo oni muškarci s kojima je moguće šutjeti. Hoćemo li ti i ja preživjeti ovu šutnju koju dijelimo kao neki sutrašnji ručak? Zar ovo pitanje ne sliči onom kako ću “...otići u Ameriku, kad jedno od nas dvoje umre”?

Zavjetujem se. Otkad te poznajem stalno to radim. Trgujem s Njim, najvećim trgovcem univerzuma. Govorim Mu: - Osam ću dana za redom mesti lišće na stazi. Pit ću litru i po vode dnevno. Ustajat ću u svanuće i pozdravljati sunce. Pisat ću stranicu (njegove) proze dnevno. Sva četiri elementa u samo jednom zavjetu: zemlja, voda, vatra i zrak. I još dodatno nešto zemlje u činjenici da ću radnje preobraćati u svakodnevnost zemljane, materijalne rutine. Evo, obećajem Ti, bit će tako.

Idem spavati. Ti si već tamo.


(Iz knjige Kamo odlazi ljubav nakon što nas ubije)