Priče s ruba

Jedina moja i putnici za svemir

Kažu da je svemir rođen prije nekih 15 do 20 milijardi godina. Male li razlike, tek nekoliko milijardi! Vrijeme je bilo pomiješano s prostorom i prasak rođenja odjeknuo je gluhim postojanjem. Tako je sve počelo. Pa se od sila svemira odvojila sila gravitacije, svemir su preplavili kvarkovi, leptoni, protoni i neutrina. Pojavila se i elektromagnetska sila. Milijun godina poslije Velikog praska svemir je postao proziran, a za još nekoliko stotina milijuna godina počele su se stvarati galaksije i zvijezde. I to rade još i danas.

Otprilike prije četiri i pol milijarde godina iz oblaka praha i plina oblikovan je sustav u kojem živimo (gotovo sam rekla: stanujemo, a možda bi i bilo točnije) sa Suncem u središtu. I tako dalje, milijarda za milijardom, milijun za milijunom, godine su prolazile i nestajale u dubinama zvjezdanog neba. Sve dok, samo trideset i pet tisuća godina prije današnjeg dana, da – svega trideset i pet tisuća godina – homo sapiens nije izjavio: - Zemlja je moja!

Za svog kratkotrajnog boravka na planetu, čovjek je uspio uzurpirati prava svih drugih živih bića. I sad se čudi što ona izumiru.

Lekcija je više nego očita: ne možemo preživjeti sami. Uostalom, sedamdesetak godina prosječnog ljudskog vijeka na Zemlji, pogotovo kad se uzme u obzir fizičko i intelektualno slabljenje koje ostavlja taj brzi protok vremena, nedovoljno je poticajno za osobni razvoj. Ukoliko nema drugih oblika života, ogledala u kojima možemo dobro promotriti vlastitu vrstu.

Prethodna svemirsko-zemaljska povijest zabilježila je i mnogo ranije pojavljivanje npr. kolutičavaca, bodljikaša, kralježnjaka i dinosaura. Ali, tek je čovjek podigao glavu prema nebu i uputio se k zvijezdama. Je li baš tako? Ne, najprije su u svemir krenule – životinje.

Lajka ili lajavica kako joj kaže ime, postala je prvim Zemljaninom koji je kružio uokolo ovog prekrasnog plavog planeta. Pravo joj je ime bilo Kudrjavka ili u prijevodu, rudljava. S još dva psa prošla je trening, bila je izabrana (sretnog li izbora!) i 3. studenog 1957. godine u Sputnjiku 2 otputovala je na nebo. Bila sam dijete i bila sam očajna, iako nisam znala kako je mala rudljavica umrla svega nekoliko sati nakon lansiranja od stresa i prevelike vrućine. Čini se kako je zakazao sustav kontrole temperature, no pravi uzrok njezine smrti objavljen je tek nekoliko desetljeća kasnije.

A ja sam često pogledavala na nebo tražeći psa koji kruži uokolo i ne zna se zaustaviti. Srećom, nikad je nisam ugledala.

Između 1957. i 1961. godine Rusi su u orbitu lansirali, osim Lajke, još najmanje desetak pasa: Panteru, Lisičicu, Vjevericu, Strelicu, Pčelicu, Mušicu, Damicu, Ljepoticu, Crnku, Zvjezdicu, Vjetrić i Ugljenčić. Ovo su moji slobodni prijevodi njihovih imena. Za petero od nih sigurno se zna kako su umrli tijekom leta: Lajka, Pantera, Lisičica, Pčelica i Mušica.

No, u svemir su prije ljudi ili čak s njima, odlazile i druge životinje: majmuni, mačke, miševi, muhe, crvi, pa čak i žabe. Ove posljednje, kažu neki, još uvijek svojim satelitima kruže oko Zemlje. Ponekad, kad se nešto zazeleni na nebu, uplašim se da će pred mene pasti mrtvi žablji astronaut. Ipak, to se još nikad nije dogodilo. A u međuvremenu sam doznala zašto su žabe uopće krenule u svemir – zato što pate od bolesti vožnje, pa je vrlo korisno doznati kako podnose letove u beztežinskom stanju.

O, moj Bože! Prestajem pričati o životinjama, jer sve mi više nadiru slike onih koje nisu poletjele, već ih držimo zatvorene po razno-raznim tzv. znanstvenim kavezima, ispitujući reakcije njihovih tijela pričvršćenih na elektrode ili neke slične žice koje su im zabodene u otvoreno meso. Rođene da bi patile. Znanost je postala religijom 20. stoljeća. U ime znanosti, sve je dopušteno. Da li je baš tako? I – koliko će nas to koštati?

No, vratimo se priči o Zemlji. Jednoj, jedinoj u poznatom nam dijelu svemira. No, po čemu je Zemlja tako posebna? Po plesu tektonskih ploča zbog kojeg se kontinenti još uvijek razmiču, sve dok Crno more jednog dana ne postane veliko poput Atlantika. Po tekućoj vodi koja prekriva oko tri četvrtine planeta i koje nema nigdje drugdje u ovom Sunčevom sustavu. Po položaju, ni preblizu ni predaleko od Sunca. Po atmosferi koja je omogućila nastajanje i nastavak onog što zovemo – život.

Sve prihvaćenije teorije kako je Zemlja živi organizam koji sam regulira slanost svojih voda, održava stalnima temperaturu svog tijela (da li još uvijek, a što je sa zatopljenjem?) i drugi argumenti u prilog tome, tjeraju nas doznati što smo mi Zemlji? Jesmo li joj uopće potrebni? I, hoće li nešto poduzeti kad sama odgovori na ta pitanja?

Potresi, poplave, plimni valovi, nestanci vrsta, bježanje pčela – loše su vijesti s ovog planeta. Ako nas nadziru neki mali zeleni ili žuti ili crveni, tako mi je svejedno, hoće li se umiješati kad prepoznaju samoubilačke nagone vrste koja nije znala i još uvijek ne zna cijeniti biljku koja tako rijetko uspijeva – život? Hoće li nas Zemlja stresti jednog dana sa svojih livada i proplanaka, izbaciti naša stopala iz svojih voda, oduzeti nam zrak bez kojeg tako brzo odlazimo u svemir?

Sve češće odustajem od traganja za odgovorima. Jer, sve više razumijem kako smo mi, ljudi, najbešćutnija svemirska vrsta, ona koja krade budućnost vlastitom potomstvu.

Ili smo, što mi se čini puno pravednijim, lajke nečijih pokusa, posijane ovim planetom poput životinja posijanih satelitima koje smo poslali, i još ih šaljemo, u vlastitu orbitu?

Ne volim tužne krajeve priča. Zato polažem nadu u - stisak. Jer to, stisak, upravo radi svemir. Galaksije putuju jedna drugoj u susret. Počet će se stapati i na Zemlji više neće biti noći, samo dan, beskrajan dan. Temperature će se popeti na milijune stupnjeva, materija raspasti, zakona fizike i same fizike više neće biti. U Velikom stisku prostor i vrijeme prestaju postojati. Je li to kraj?

Ne, to je početak. Ali, početak na kojeg treba čekati još koju milijardu godina! A do tada bismo morali naučiti najvažniju lekciju: privilegirani smo rođenjem na Zemlji. Dopustimo i svima drugima uživati u istoj privilegiji!