Priče s ruba

Putnica

Iako je putnica isprava koja nam dopušta mijenjati države kao haljine, neologizam – putovnica – već se udomaćio. Stoga je ovdje riječ o putnici koja putuje životom, jer svijet joj je premali za tako veliko kretanje.

Dakle, žena koja putuje, žena putnik, kao što bi rekli mnogi. A neki bi dodali: usamljena žena.

Kad je prije puno godina, u vlaku od Sarajeva k Pločama, jedan putnik prepoznao jednu putnicu, zamalo su nastavili zajedno. Čak i jesu, ako bih bila precizna, ali – samo do Ploča. Do mjesta na kojem je vlak zaustavljen jer su tračnice davno odlučile tako.

Putovanje u paru nije lakše od putovanja u jednini. Čak mi se često učini mnogo zahtjevnijim, težim, opasnijim po život. Putovanje u paru podrazumijeva sklad koraka, poput sklada vlaka i tračnica ili neba i zrakoplova koji mu rastvara ono opasno plavilo u grudima. Ali, putnica ne bi bila putnica kad bi ostala zaustavljena. Nastaviti ispunjavati zadaću svoje duše – nastaviti putovati – bilo je jedino moguće. I tako su i Ploče ostale iza nje, a brodu je bura bijelila put morskom površinom. Do otoka. Otoci ne idu nikud. Svaki je otok samo točka koja vapi neku drugu.

Otok po otok, točka po točka i putnica se probudila u velikoj kamenoj kući koja je, osim ponude ugode i hlada, nudila i zatvor. Kao zaštitu od života. A zaštite ne postoje, nijedna nas kuća ne može zadržati pred unutarnjim kretanjem. Ubiti čuvara zatvora, razbiti bravu, razlomiti prozorsko staklo ili – podići krov? pitala se žena čija je jedina nadarenost bila – putovati.

Podigla je krov. Gusto otočko nebo prelijevalo se zvijezdama, kao što se cvjetovima lavande prelijevaju plava otočka polja. Ali, zvijezde su bile žute, čak pomalo zlatne, nebeske putnice vole nakit.

“Dadoh ti razum i ruke, ljubav i sve što sam znala, na put te ispraćam s nadom da nikad nećeš pasti...” napisala je svome prvorođenome. To je pjesma koju i dalje pjevuši kad god pomisli na svoju djecu. Ali – i djeca su tek putnici, doznala je s bolom. Istim onim kojim se modri more jer ga otok boli.

Jezici i kulture mijenjaju se s vremenom i prostorom, ali unutarnje putovanje svatko od nas nastavlja svojim jedinstvenim, neponovljivim i nepromjenljivim načinom. To je putovanje k ljubavi, odnosno – putovanje s ljubavlju. Ljubavno putovanje, mogli bismo pojednostaviti. Takvih putovanja u ovom Božjem vrtu nema onoliko koliko ima ljudi, već onoliko koliko je udisaja. Zato, putujmo. Ne zaustavljajmo se, čak ni pod zvijezdama kojima se, kičasto poput nezrele djevojke, nakitilo nebo.

Unutarnje putovanje je putovanje duše, životna misija svakog onog koji zna da je živ. Vanjsko je putovanje samo zbog tragova stopala, oni ostaju čak i onda kad mi padnemo. Jer, Bog kaže: “Ovo su moji tragovi, dijete, kad ti je najteže bilo – Ja sam te nosio!”

Žena koja putuje, žena putnica, jednako je podložna padovima kao i muškarac, putnik. Spol je samo ovozemaljski znak raspoznavanja: nisam cijela, nisi cijeli. I to je sve. Na putu disanja srest ćemo se jednom.

Tako je vlak ostao u Pločama. Putnik je otputovao k Splitu, putnica k otoku. Nedugo potom, tek koju godinu iza putovanja, on je pošao Gore k nebeskim cestama. Uvala iz koje je poletio k nebu još uvijek čuva njegove tragove. Ona je nastavila sama, kao i ranije, uostalom. Susret na raskršću dvaju puteva svakom od susrelih zauvijek je važan. Ali znakovi na putu nisu drveni. Oni su uvijek ljudski. Kao da smo se, jesmo li?, dogovorili prije dolaska na ovu modru kuglicu: - Znaš, kad negdje sretneš prekrasan osmijeh na širokim usnama i zubima isturenim zbog davnog držanja dječjeg palca među njima, skreni ulijevo! To sam ja, tvoj živi znak na putu ljubavi!

Tako je i bilo. Putnica je skrenula, putnik je skrenuo. Raskršća su najstrpljivija mjesta na svijetu: nitko kao oni ne zna čekati.
“Jaki ljudi i vodopadi uvijek probiju svoj put u životu”, možda je najbolje ovom rečenicom završiti priču o putnici. Jer, ona je jaka. Ona je vodopad. Žena koja putuje prosipa svijetom vodu svoje duše, vodu svoga tijela, vodu donijetu s izvora-ishodišta: još iz maternice. I neka joj je sretan ovaj zemaljski tok i nijedna brana neka je ne zaustavi! Voda uvijek teče k drugoj vodi. Nepogrešivo. A graditelji brana ionako su postali oni koji su zaboravili da im je zadaća teći, putovati. Pa, što se onda čude kad se jednog dana probude – pod vodom!

Da, “jaki ljudi i vodopadi...” Putujem već puno godina. Najprije sam promatrala put kojim sam išla. O njemu nisam doznala ništa. Pa sam nastavila promatrati sebe – onu koja putuje. Ni o njoj nisam doznala više. Sada znam da je nemoguće išta znati o putu i o putnicama. Preostaje mi ponekad napisati nešto smušeno i daleko od istine, poput ovog teksta, na primjer.