Hot Water Rediscovering

Danas i jučer mi je hladno...hladnije nego što nam je bilo u Irskoj. I zaista, pogledala sam dnevne temperature, tamo je sad par stupnjeva toplije nego ovdje! Vrijeme se igra s nama...tko nam je kriv, i mi smo se previše poigrali pa sad počinjemo kusati što smo prostrli...
Prije nego što sve skupa skoro zaboravim, da nastavim o našim putešestvijama. Najvažnija stvar koju sam zaboravila napomenuti je osjećaj koji me obuzeo još pri slijetanju u avionu, a još više kad smo konačno stigli. To mi se nikad prije nije dogodilo - imala sam dojam kao da sam se "vratila", a ne kao da sam prvi puta ondje. Vremenske prilike su me potom više puta toliko iscrpile da je osjećaj sve više slabio...ali ljepota i veličanstvenost krajolika, i irski nevjerojatni smisao za...čarobno, bajkovito, mistično, ili praznovjerno svaki put me tamo vraćao. Ima tamo nešto što treba osjetiti. Nemam pojma jesam li to samo ja, ili zemlja tako djeluje na ljude.
Na primjer - gelski jezik. Cijela je Irska dvojezična, svi natpisi su na engleskom i tom - gelskom, za koji čitam da ga govori i poznaje manje od 10% Iraca, ipak, inzistiraju na tome, čak je poznavanje gelskog jedan od uvjeta za upis na fakultet. A natpisi, čak i oni koji obavještavaju da su radovi na cesti, izgledaju kao iz neke fantastične, izmišljene knjige. I stalno te zapljuskuju time sa svih strana...Npr. na mapicama s kartama za vlak i itinererom puta piše "C'ead Mile Failte" ("A Hundred Thousand Welcomes" in Gaelic). O'ma suza na oko...

Kako smo brzo shvatile da je prometna povezanost loša, a ipak smo htjele vidjeti barem jedne cliffove (pa dovraga ne možeš se vratit iz Irske a da to nisi vidio), rezervirale smo preskupi izlet Railroad Toursom - vlakom s glavnog kolodvora u Dublinu do nekud, pa u bus, pa cijeli dan vozikanje, pa vlakom iz nekog drugog grada popodne natrag u Dublin. 109 eura po osobi. Brrr. No, kad nemaš baš puno izbora, suuper.
I tako, uplatile preko interneta (do trenutka polaska zapravo ne znaš je l to za zbilja ili te neko smuljal prek neta i bacio si pare u smeće :)...ujutro u 6 bauljamo na taxi i tražimo našu "grupu" na kolodvoru. Našli! Uh, ipak stvarno idemo. U grupi smo naravno jedine Hrvatice, vodič je sav ponosan, kaže, ove godine još ni jedni Hrvati u njihovim grupama...većinom Španjolci, Ameri, pokoji Njemac, i neizostavni Talijani.
Odvelo nas u Limerick, mislim treči grad po veličini u Irskoj, za koji bi se isto mogao jedan dan izdvojiti na nekom idealnom putovanju. Mi smo ga međutim brzo ostavili iza sebe...putovanje je vrlo tempirano jer se na kraju ipak treba pojaviti na stanici vlaka za povratak, a vlakovi ne čekaju.
Vozali se autoputom...u jednom trenutku pita nas vodič mislimo li da su Irci praznovjerni? Složno odgovorismo - da - a on reče, i mislio sam, a sad ću vam ilustrirati koliko. I autobus se zaustavi na nekom čudnovatom "čvorištu" auto-traka. Reče vodič - vidite li s lijeve strane ovaj komad trave, i u sredini ograđeno drvo? Buljim li ga buljim, al ne vidim nigdje drveta, samo jedan oveći grm ograđen sklepanom drvenom ogradicom i zaključim da mora da o tome priča jer u blizini nema ničeg sličnog. I kaže on - to je vilenjačko drvo. Kad su gradili autoput, jedna je traka trebala ići točno mjestom gdje ono raste. Ali bageri koji su ga htjeli iskopati su se kvarili, sjekire pucale, a radnici se ozljeđivali u pokušajima da ga maknu (!). I tako, radovi su stali...nitko više nije htio ni pokušavati. To drvo ih je koštalo 18 mjeseci preuređivanja planova, traženja novih dozvola, crtanja novih ruta i ne sjećam se koliko miliona eura - i "drvo" danas stoji, a auto-trake voze oko njega. Mora da vilenjaci unutra doista uživaju u benzinskim parama :D.

Odvelo nas u neki dvorac - Bunratty Castle, koji uz sebe ima cijelo uređeno naselje koje prikazuje kako se nekad živjelo u Irskoj.


Pogled s jedne od kula:



Jedna od kućica u naselju (dobrostojećih posjednika). K'o Kumrovec samo puno detaljnije...ljudi u nošnjama šeću i rade, poslove koji su se radili tada, ima i stoke za koju se brinu...


Irski vučji hrtovi spavaju na ulazu u jedan od dijelova za stoku - krave, ovce, konje, ima čak i jelena.


Ovako je nekad izgledala birtija, pardon - pub :).



Nismo imali vremena sve obići...grrr.

Osim lijepih zelenih brda i rajskih potočića

fasciniralo me i to da nisam vidjela ni jednu baš ružnu i zapuštenu kuću...ni jednu bez fasade, što se tako ružno udomaćilo kod nas...a nisam vidjela ni proklete lukove i ograde od bijelih stupića - kolonada...baš je bio odmor za oči, ne samo priroda. Slikala jesam, ali iz busa, po kiši...bah...nije za pokazivanje.

Kako se peak izleta približavao, tako je klima sve više oštrila svoje zube na mojim živcima. Stali smo u malom mjestašcu koje se zove Doolin, gdje smo ručali morske specijalitete u lokalnom pubu (to valja dođe ko varijanta žderanja janjetine na putu do mora :)). Jeli smo Seafood Chowder...brodet je puno bolji...svaki put kad negdje odem naučim još više cijeniti našu kuhinju!
Doolin:

Nakon ručka izašla sam van zapalit cigaretu...vjetar me šibao na maloj cestici ispred puba, baš sam bila nesretna...a onda je počela padati kiša. Vjetar kao da se razveselio svojoj zločestoj sestrici pa je počeo puhati još jače...u roku od par minuta kiša je padala vodoravno. Potrčale smo prema busu koji je naravno stajao parsto metara od puba, i sklonile se pored zaključanog busa, sa strane s koje nije padala kiša. Sad već mokre, zakopčane do zuba, kišobrana nabijenog na glavu, ruku uvučenih u rukave, dijelile smo partizanku i buljile jedna drugoj u nos...od cijele glupe situacije na kraju smo se počele smijati...Kad smo konačno ušle u bus, ja sam već bila tako umorna, jadna i ljuta da sam najozbiljnije izjavila kako na cliffovima ostajem unutra. Nije toplo, al bar ne puše i ne pada...to je situacija u kojoj se osjećaj bajkovitosti nezaustavljivo topi...

No, ipak sam izašla na cliffovima. Curiosity killed a cat :).
I tamo je nesnosno puhalo...ali kad se nađeš na mjestu na kojem priroda zaista pokazuje svu svoju veličinu i snagu, kad se osjećaš malen...onda znaš da taj vjetar koji te odire tamo oduvijek stanuje, pa ga cijeniš na drugi način.


Cliffs of Moher...mislim da nisu najviši, ali su među višima, svakako najposjećeniji. Kultiviran, hodaš kao po nekom opkopu...svake godine bar jedna osoba tamo pogine u potrazi za boljom fotkom. Fotke su naravno samo ilustracije...to se mora vidjeti u živo.


Nakon cliffova vozili smo se po obali, predjelu na koji su ponosni jer se sastoji od samih vapnenačkih stijena, tu nas je spominjao vodič, kaže, slično ovome može se vidjeti in Croatia. Dakako, možda je ostalim turistima to bilo fascinantno, nama je jedino fascinatno bilo kako je kamenje sivo i ogromno, kako još veći, najveći valovi hladnog sivog Atlantika lupaju po tom kamenju, i kako, kako jako može puhati taj jbni vjetar..."lunar landscape of the Burren":

Uglavnom, tog ima i doma, al boljeg i ljepšeg :).

Na stanici vlaka u Galwayu (još jedan grad kojeg bi vrijedilo razgledati, za što da smo i imali vremena ja uopće nisam više bila zainteresirana), kupila sam ogromnu vruću čokoladu i na njoj otapala zaleđene ruke i dušu.

----------

Ono što također nismo uspjele vidjeti a htjele smo - Giant Causeway na krajnjem je sjeveru Irske.
16km pješačke staze uz obalu pune zanimljivostima od kojih najveća - prirodni fenomen bazaltnih stupova koji izgledaju kao da su ih slagali giganti.
Odvezle smo se vlakom u Belfast, i tamo shvatile da je priča kao i s drugim destinacijama - trebaš doći u Belfast, naručit se za izlet (ili jelte iznajmit auto s naopačke volanom za vozit se naopačke po cesti), i sutradan rano krenuti....niš od toga.
Belfast još uvijek pripada Vel. Britaniji, i odiše britanštinom, baš se vidi razlika.

Uzele smo cab-tour po zapadnom Belfastu. Ovaj ogromni ružni zid dijeli protestantski dio zapadnog Belfasta od katoličkog. Iako su sukobi prestali, odlučili su ostaviti zid kao podsjetnik na krvave događaje...

Sjedneš u taksi, i onda te taksist provede po najvažnijim mjestima na kojima su se događali krvavi sukobi protestanata i katolika, slikaš murale...


Ja sam se uglavnom sramila što ne poznajem taj dio povijesti najbolje, ali zvučalo je vrlo slično onom što se ne tako davno događalo kod nas...zapravo mi je to sve ostavilo gorak okus u ustima - kao da odeš pa slikaš kuće po hrvatskim selima koje još stoje rasturene od bombardiranja i paleža. No dobro, veni vidi...

Jedan od najrazvikanijih pubova...htjele smo čak popiti pivu tamo, ali nije bilo mjesta. Ne zato što je bila luda gužva, nego ima premalo mjesta...sve je u nekakvim separeima (doslovce ogradica s vratima, na to su si jako ponosni) koji su svi bili rezervirani - i zatvoreni.


Opera...ne znam što bih rekla na ovaj splet arhitektonskih okolnosti, osim da HAHA nema toga samo kod nas, očito.


Zbog osebujnih vremenskih prilika ne da mi se više ni ponavljati kakvih jer sam sama sebi dosadna, velik dio dana provele smo grijući se u nekom shopping centru, a od čiste depre na kraju smo kupile sve najbolje najskuplje i najljepše deserte u Marks&Spenceru, fala bogu da nema toga kod nas...

-----------------

Jedan od dana u Dublinu zaputile smo se i prema Guinness Storagehouseu, ne znajući ni same što nas čeka. Na putu, zanimljive skulpture...oko njih, ni riječi o tome tko su, što su, što predstavljaju...

Bizarna instalacija na ulazu u Guinness kvart:

Dakle, stara zgrada tvornice Guinnessa komplet je pretvorena u izložbeni prostor.

Sedam katova visoku zgradu izbušili su po sredini u obliku čaše Guinnesa (you are now standing in the biggest pint of Guinness in the world...). Sve što je bilo staro na zgradi nisu ni takli do te mjere da nisu skinuli ni paučinu sa zidova, ali sve što su ugradili je staklo i čelik, sraz supermodernog i starog, izgleda odlično.
Napravili su cijelu umjetnost iz tog "crnog zlata".
Zanimljivost...osnivač pivovare i izumitelj Guinnessa, Arthur Guinness, iznajmio je zemljište na kojem se nalazi tvornica na 9000 godina! U sredini najveće čaše Guinnessa na svijetu, na podu ispod debelog stakla nalazi se original toga ugovora...





Naučile smo si same natočit Guinness, i dobile diplome...a moraš nekad bit glupi turist...pa smo sjele da ga i popijemo.
Na 7. katu je vrh "najveće čaše" koji je pretvoren u bar. U njemu se naravno, toči samo Guinnes, a u krug su okolo naokolo samo stakla, i puca pogled po cijelome Dublinu. Ono što se meni jako svidjelo bili su decentni natpisi na staklu, za koje tek nakon nekog vremena shvatiš da govore baš o tome dijelu Dublina prema kojem su usmjereni...


Na povratku, opet bizarnost:


Skoknule smo još i do Dublinskog dvorca.

Nije ništa posebno zanimljiv jer im je originalni cijeli izgorio prije 200tinjak godina u nesretnom slučaju. Tek su nedavno otkrili da još postoje ostatci starih kula negdje u temeljima. Najzanimljivije mi je bilo podrijetlo imena Dublin. Iz Dublinskog je, naime, dvorca, pucao pogled na "Crno jezero" tj. Dov Lin. Crno jezero je, dakako, bilo crno od fekalija...i tako je Dublin dobio ime, a na mjestu spornog jezera danas se nalazi neki simpa perivoj. Dvorac u današnje vrijeme služi kao rezidencija političarima kad Irska predsjeda Europskom Unijom, što će se ponovno dogoditi u dogledno vrijeme. Dvorac se tada zatvara za javnost.
U dvorcu su između ostalog istaknuti grbovi svih prošlih predsjednika. Kažu da svaki predsjednik uzme svoj obiteljski grb i njemu pridoda nešto što je osobito baš za njega/nju. I sad, pita netko iz publike, kako to mislite, pa plemstvo u Irskoj ne postoji već dulje vrijeme...a vodič mrtav hladan odgovori: SVAKA obitelj u Irskoj ima svog grb!

Nakon povratka nađoh nešto preskupo što mi se čini da bi bilo baš fora obaviti u nekom drugom životu...


Inače, ne spomenuh, ljudi su simpa i pristupačni baš kao što vodiči i pišu. Jednom su nam čak prišli i pitali trebamo li pomoć ničim izazvani, dok smo po 500ti put pokušavale sklopit kartu na vjetru.
Irci su...mmm! puuno zgodniji od našijeh balkanijanera, a tek kad progovore...
Žene su tak tak...manje su iskompleksirane od naših što rezultira ponekad strašnim modnim kombinacijama. Vole hodat polugole i po tome jako dobro vidiš tko je turist a tko nije. Frizure su im očajne (a kome ne bi bile po vjetrušini) pa kosu ignoriraju kao modni dodatak.

Ukratko, treba se vratit s više para, vremena, po ljeti, i suludom voljom za vožnjom po naopačkoj strani...riječi mi se pozlatile.

Trebam li napomenuti da je u Zadru na povratku bilo 29 stupnjeva. Trebam li napomenuti da je u busu, kako se kasnije otkrilo, klima RADILA ali nije bila UPALJENA. Valjda da se ne troši. Negdje usred Like kad smo konačno imali pauzu za pi-pi ispalila sam se iz autobusa onako mokra (nisam imala što na wc - sve je izašlo kroz pore) i stala na hladni vjetrić znajući unaprijed da ću to platiti. Netko na izmaku snaga zamolio je vozača da uključi klimu jer ćemo svi u krug kolabirati...do Zagreba smo se smrznuli, of kors.

I, pojma nemam kak , na odlasku mi je torba bila teška 10,4kg, a na povratku 17,4kg!!!!!! S obzirom da se po dodatnoj kili plaća 25 eura, naglo mi se ručna prtljaga povećala čitaj rame mi otpalo i fala bogu da sam imala veliku torbu :)). Kladim se da je samo Body Shop težio par kila :)).

Bilo je toga još...a još više onog što bih rado vidjela.

Depeche Mode je propao, ali sad se veselim odlasku na Harteru.
A razmišljam da odem i na InMusic na Jarun...nekako se nakrcalo s dobrim naslovima :).

Ne želim da bude 30, al ovih 12 trenutno mi ledi i srce i dušu.

Pozdravljeni! :)


p.s. mali update - prilažem kartu Irske - žuto je gdje smo bili, crveno gdje smo baš jako htjeli pa nismo uspjeli...a viđe kolko ima okolo za vidjeti! joooj