Hot Water Rediscovering

Danas i jučer mi je hladno...hladnije nego što nam je bilo u Irskoj. I zaista, pogledala sam dnevne temperature, tamo je sad par stupnjeva toplije nego ovdje! Vrijeme se igra s nama...tko nam je kriv, i mi smo se previše poigrali pa sad počinjemo kusati što smo prostrli...
Prije nego što sve skupa skoro zaboravim, da nastavim o našim putešestvijama. Najvažnija stvar koju sam zaboravila napomenuti je osjećaj koji me obuzeo još pri slijetanju u avionu, a još više kad smo konačno stigli. To mi se nikad prije nije dogodilo - imala sam dojam kao da sam se "vratila", a ne kao da sam prvi puta ondje. Vremenske prilike su me potom više puta toliko iscrpile da je osjećaj sve više slabio...ali ljepota i veličanstvenost krajolika, i irski nevjerojatni smisao za...čarobno, bajkovito, mistično, ili praznovjerno svaki put me tamo vraćao. Ima tamo nešto što treba osjetiti. Nemam pojma jesam li to samo ja, ili zemlja tako djeluje na ljude.
Na primjer - gelski jezik. Cijela je Irska dvojezična, svi natpisi su na engleskom i tom - gelskom, za koji čitam da ga govori i poznaje manje od 10% Iraca, ipak, inzistiraju na tome, čak je poznavanje gelskog jedan od uvjeta za upis na fakultet. A natpisi, čak i oni koji obavještavaju da su radovi na cesti, izgledaju kao iz neke fantastične, izmišljene knjige. I stalno te zapljuskuju time sa svih strana...Npr. na mapicama s kartama za vlak i itinererom puta piše "C'ead Mile Failte" ("A Hundred Thousand Welcomes" in Gaelic). O'ma suza na oko...

Kako smo brzo shvatile da je prometna povezanost loša, a ipak smo htjele vidjeti barem jedne cliffove (pa dovraga ne možeš se vratit iz Irske a da to nisi vidio), rezervirale smo preskupi izlet Railroad Toursom - vlakom s glavnog kolodvora u Dublinu do nekud, pa u bus, pa cijeli dan vozikanje, pa vlakom iz nekog drugog grada popodne natrag u Dublin. 109 eura po osobi. Brrr. No, kad nemaš baš puno izbora, suuper.
I tako, uplatile preko interneta (do trenutka polaska zapravo ne znaš je l to za zbilja ili te neko smuljal prek neta i bacio si pare u smeće :)...ujutro u 6 bauljamo na taxi i tražimo našu "grupu" na kolodvoru. Našli! Uh, ipak stvarno idemo. U grupi smo naravno jedine Hrvatice, vodič je sav ponosan, kaže, ove godine još ni jedni Hrvati u njihovim grupama...većinom Španjolci, Ameri, pokoji Njemac, i neizostavni Talijani.
Odvelo nas u Limerick, mislim treči grad po veličini u Irskoj, za koji bi se isto mogao jedan dan izdvojiti na nekom idealnom putovanju. Mi smo ga međutim brzo ostavili iza sebe...putovanje je vrlo tempirano jer se na kraju ipak treba pojaviti na stanici vlaka za povratak, a vlakovi ne čekaju.
Vozali se autoputom...u jednom trenutku pita nas vodič mislimo li da su Irci praznovjerni? Složno odgovorismo - da - a on reče, i mislio sam, a sad ću vam ilustrirati koliko. I autobus se zaustavi na nekom čudnovatom "čvorištu" auto-traka. Reče vodič - vidite li s lijeve strane ovaj komad trave, i u sredini ograđeno drvo? Buljim li ga buljim, al ne vidim nigdje drveta, samo jedan oveći grm ograđen sklepanom drvenom ogradicom i zaključim da mora da o tome priča jer u blizini nema ničeg sličnog. I kaže on - to je vilenjačko drvo. Kad su gradili autoput, jedna je traka trebala ići točno mjestom gdje ono raste. Ali bageri koji su ga htjeli iskopati su se kvarili, sjekire pucale, a radnici se ozljeđivali u pokušajima da ga maknu (!). I tako, radovi su stali...nitko više nije htio ni pokušavati. To drvo ih je koštalo 18 mjeseci preuređivanja planova, traženja novih dozvola, crtanja novih ruta i ne sjećam se koliko miliona eura - i "drvo" danas stoji, a auto-trake voze oko njega. Mora da vilenjaci unutra doista uživaju u benzinskim parama :D.

Odvelo nas u neki dvorac - Bunratty Castle, koji uz sebe ima cijelo uređeno naselje koje prikazuje kako se nekad živjelo u Irskoj.


Pogled s jedne od kula:



Jedna od kućica u naselju (dobrostojećih posjednika). K'o Kumrovec samo puno detaljnije...ljudi u nošnjama šeću i rade, poslove koji su se radili tada, ima i stoke za koju se brinu...


Irski vučji hrtovi spavaju na ulazu u jedan od dijelova za stoku - krave, ovce, konje, ima čak i jelena.


Ovako je nekad izgledala birtija, pardon - pub :).



Nismo imali vremena sve obići...grrr.

Osim lijepih zelenih brda i rajskih potočića

fasciniralo me i to da nisam vidjela ni jednu baš ružnu i zapuštenu kuću...ni jednu bez fasade, što se tako ružno udomaćilo kod nas...a nisam vidjela ni proklete lukove i ograde od bijelih stupića - kolonada...baš je bio odmor za oči, ne samo priroda. Slikala jesam, ali iz busa, po kiši...bah...nije za pokazivanje.

Kako se peak izleta približavao, tako je klima sve više oštrila svoje zube na mojim živcima. Stali smo u malom mjestašcu koje se zove Doolin, gdje smo ručali morske specijalitete u lokalnom pubu (to valja dođe ko varijanta žderanja janjetine na putu do mora :)). Jeli smo Seafood Chowder...brodet je puno bolji...svaki put kad negdje odem naučim još više cijeniti našu kuhinju!
Doolin:

Nakon ručka izašla sam van zapalit cigaretu...vjetar me šibao na maloj cestici ispred puba, baš sam bila nesretna...a onda je počela padati kiša. Vjetar kao da se razveselio svojoj zločestoj sestrici pa je počeo puhati još jače...u roku od par minuta kiša je padala vodoravno. Potrčale smo prema busu koji je naravno stajao parsto metara od puba, i sklonile se pored zaključanog busa, sa strane s koje nije padala kiša. Sad već mokre, zakopčane do zuba, kišobrana nabijenog na glavu, ruku uvučenih u rukave, dijelile smo partizanku i buljile jedna drugoj u nos...od cijele glupe situacije na kraju smo se počele smijati...Kad smo konačno ušle u bus, ja sam već bila tako umorna, jadna i ljuta da sam najozbiljnije izjavila kako na cliffovima ostajem unutra. Nije toplo, al bar ne puše i ne pada...to je situacija u kojoj se osjećaj bajkovitosti nezaustavljivo topi...

No, ipak sam izašla na cliffovima. Curiosity killed a cat :).
I tamo je nesnosno puhalo...ali kad se nađeš na mjestu na kojem priroda zaista pokazuje svu svoju veličinu i snagu, kad se osjećaš malen...onda znaš da taj vjetar koji te odire tamo oduvijek stanuje, pa ga cijeniš na drugi način.


Cliffs of Moher...mislim da nisu najviši, ali su među višima, svakako najposjećeniji. Kultiviran, hodaš kao po nekom opkopu...svake godine bar jedna osoba tamo pogine u potrazi za boljom fotkom. Fotke su naravno samo ilustracije...to se mora vidjeti u živo.


Nakon cliffova vozili smo se po obali, predjelu na koji su ponosni jer se sastoji od samih vapnenačkih stijena, tu nas je spominjao vodič, kaže, slično ovome može se vidjeti in Croatia. Dakako, možda je ostalim turistima to bilo fascinantno, nama je jedino fascinatno bilo kako je kamenje sivo i ogromno, kako još veći, najveći valovi hladnog sivog Atlantika lupaju po tom kamenju, i kako, kako jako može puhati taj jbni vjetar..."lunar landscape of the Burren":

Uglavnom, tog ima i doma, al boljeg i ljepšeg :).

Na stanici vlaka u Galwayu (još jedan grad kojeg bi vrijedilo razgledati, za što da smo i imali vremena ja uopće nisam više bila zainteresirana), kupila sam ogromnu vruću čokoladu i na njoj otapala zaleđene ruke i dušu.

----------

Ono što također nismo uspjele vidjeti a htjele smo - Giant Causeway na krajnjem je sjeveru Irske.
16km pješačke staze uz obalu pune zanimljivostima od kojih najveća - prirodni fenomen bazaltnih stupova koji izgledaju kao da su ih slagali giganti.
Odvezle smo se vlakom u Belfast, i tamo shvatile da je priča kao i s drugim destinacijama - trebaš doći u Belfast, naručit se za izlet (ili jelte iznajmit auto s naopačke volanom za vozit se naopačke po cesti), i sutradan rano krenuti....niš od toga.
Belfast još uvijek pripada Vel. Britaniji, i odiše britanštinom, baš se vidi razlika.

Uzele smo cab-tour po zapadnom Belfastu. Ovaj ogromni ružni zid dijeli protestantski dio zapadnog Belfasta od katoličkog. Iako su sukobi prestali, odlučili su ostaviti zid kao podsjetnik na krvave događaje...

Sjedneš u taksi, i onda te taksist provede po najvažnijim mjestima na kojima su se događali krvavi sukobi protestanata i katolika, slikaš murale...


Ja sam se uglavnom sramila što ne poznajem taj dio povijesti najbolje, ali zvučalo je vrlo slično onom što se ne tako davno događalo kod nas...zapravo mi je to sve ostavilo gorak okus u ustima - kao da odeš pa slikaš kuće po hrvatskim selima koje još stoje rasturene od bombardiranja i paleža. No dobro, veni vidi...

Jedan od najrazvikanijih pubova...htjele smo čak popiti pivu tamo, ali nije bilo mjesta. Ne zato što je bila luda gužva, nego ima premalo mjesta...sve je u nekakvim separeima (doslovce ogradica s vratima, na to su si jako ponosni) koji su svi bili rezervirani - i zatvoreni.


Opera...ne znam što bih rekla na ovaj splet arhitektonskih okolnosti, osim da HAHA nema toga samo kod nas, očito.


Zbog osebujnih vremenskih prilika ne da mi se više ni ponavljati kakvih jer sam sama sebi dosadna, velik dio dana provele smo grijući se u nekom shopping centru, a od čiste depre na kraju smo kupile sve najbolje najskuplje i najljepše deserte u Marks&Spenceru, fala bogu da nema toga kod nas...

-----------------

Jedan od dana u Dublinu zaputile smo se i prema Guinness Storagehouseu, ne znajući ni same što nas čeka. Na putu, zanimljive skulpture...oko njih, ni riječi o tome tko su, što su, što predstavljaju...

Bizarna instalacija na ulazu u Guinness kvart:

Dakle, stara zgrada tvornice Guinnessa komplet je pretvorena u izložbeni prostor.

Sedam katova visoku zgradu izbušili su po sredini u obliku čaše Guinnesa (you are now standing in the biggest pint of Guinness in the world...). Sve što je bilo staro na zgradi nisu ni takli do te mjere da nisu skinuli ni paučinu sa zidova, ali sve što su ugradili je staklo i čelik, sraz supermodernog i starog, izgleda odlično.
Napravili su cijelu umjetnost iz tog "crnog zlata".
Zanimljivost...osnivač pivovare i izumitelj Guinnessa, Arthur Guinness, iznajmio je zemljište na kojem se nalazi tvornica na 9000 godina! U sredini najveće čaše Guinnessa na svijetu, na podu ispod debelog stakla nalazi se original toga ugovora...





Naučile smo si same natočit Guinness, i dobile diplome...a moraš nekad bit glupi turist...pa smo sjele da ga i popijemo.
Na 7. katu je vrh "najveće čaše" koji je pretvoren u bar. U njemu se naravno, toči samo Guinnes, a u krug su okolo naokolo samo stakla, i puca pogled po cijelome Dublinu. Ono što se meni jako svidjelo bili su decentni natpisi na staklu, za koje tek nakon nekog vremena shvatiš da govore baš o tome dijelu Dublina prema kojem su usmjereni...


Na povratku, opet bizarnost:


Skoknule smo još i do Dublinskog dvorca.

Nije ništa posebno zanimljiv jer im je originalni cijeli izgorio prije 200tinjak godina u nesretnom slučaju. Tek su nedavno otkrili da još postoje ostatci starih kula negdje u temeljima. Najzanimljivije mi je bilo podrijetlo imena Dublin. Iz Dublinskog je, naime, dvorca, pucao pogled na "Crno jezero" tj. Dov Lin. Crno jezero je, dakako, bilo crno od fekalija...i tako je Dublin dobio ime, a na mjestu spornog jezera danas se nalazi neki simpa perivoj. Dvorac u današnje vrijeme služi kao rezidencija političarima kad Irska predsjeda Europskom Unijom, što će se ponovno dogoditi u dogledno vrijeme. Dvorac se tada zatvara za javnost.
U dvorcu su između ostalog istaknuti grbovi svih prošlih predsjednika. Kažu da svaki predsjednik uzme svoj obiteljski grb i njemu pridoda nešto što je osobito baš za njega/nju. I sad, pita netko iz publike, kako to mislite, pa plemstvo u Irskoj ne postoji već dulje vrijeme...a vodič mrtav hladan odgovori: SVAKA obitelj u Irskoj ima svog grb!

Nakon povratka nađoh nešto preskupo što mi se čini da bi bilo baš fora obaviti u nekom drugom životu...


Inače, ne spomenuh, ljudi su simpa i pristupačni baš kao što vodiči i pišu. Jednom su nam čak prišli i pitali trebamo li pomoć ničim izazvani, dok smo po 500ti put pokušavale sklopit kartu na vjetru.
Irci su...mmm! puuno zgodniji od našijeh balkanijanera, a tek kad progovore...
Žene su tak tak...manje su iskompleksirane od naših što rezultira ponekad strašnim modnim kombinacijama. Vole hodat polugole i po tome jako dobro vidiš tko je turist a tko nije. Frizure su im očajne (a kome ne bi bile po vjetrušini) pa kosu ignoriraju kao modni dodatak.

Ukratko, treba se vratit s više para, vremena, po ljeti, i suludom voljom za vožnjom po naopačkoj strani...riječi mi se pozlatile.

Trebam li napomenuti da je u Zadru na povratku bilo 29 stupnjeva. Trebam li napomenuti da je u busu, kako se kasnije otkrilo, klima RADILA ali nije bila UPALJENA. Valjda da se ne troši. Negdje usred Like kad smo konačno imali pauzu za pi-pi ispalila sam se iz autobusa onako mokra (nisam imala što na wc - sve je izašlo kroz pore) i stala na hladni vjetrić znajući unaprijed da ću to platiti. Netko na izmaku snaga zamolio je vozača da uključi klimu jer ćemo svi u krug kolabirati...do Zagreba smo se smrznuli, of kors.

I, pojma nemam kak , na odlasku mi je torba bila teška 10,4kg, a na povratku 17,4kg!!!!!! S obzirom da se po dodatnoj kili plaća 25 eura, naglo mi se ručna prtljaga povećala čitaj rame mi otpalo i fala bogu da sam imala veliku torbu :)). Kladim se da je samo Body Shop težio par kila :)).

Bilo je toga još...a još više onog što bih rado vidjela.

Depeche Mode je propao, ali sad se veselim odlasku na Harteru.
A razmišljam da odem i na InMusic na Jarun...nekako se nakrcalo s dobrim naslovima :).

Ne želim da bude 30, al ovih 12 trenutno mi ledi i srce i dušu.

Pozdravljeni! :)


p.s. mali update - prilažem kartu Irske - žuto je gdje smo bili, crveno gdje smo baš jako htjeli pa nismo uspjeli...a viđe kolko ima okolo za vidjeti! joooj

-----------------------------

Daaa, prošlo je dosta vremena od kad sam zadnji put upalila blog.
Opet, u odnosu na duljinu cijelog mog života, cjelokupno pisanje bloga prilično je zanemariv dio.

Isprike? Ima i nema. Tjedan Dublina bez bloga pretvorio se evo već u tri tjedna...Nije da nemam što za reći. Mozak mi i dalje više ili manje svjesno suflira...odlomci i teme se nižu.
Presija se stvorila oko tog Dublina i pametno sročenog a ne predugog reporta s fotografijama. Sad sam tek shvatila da tu treba truda, pažnje, volje i vremena....vidi kako Neverin to lijepo radi! Drugo - faking Olympus bacam u smeće definitivno, što sam tvrdila još prije godinu dana nakon povratka sa Santorinija. Mrzim nosit "top" (tj. ogromi fotić) na putovanje, pa kupih malecni džepni...i što?? Kriiivi. Nema baš niti jedne boje koja je vjerno prenesena...zelena nije zelena, plava nije plava, crvena nije crvena...sve fotke kao da su prevučene nekakvim saturacijskim filtrom koji je pakosno usmjeren ubijanju kako boja, tako i doživljaja. A tko mi je kriv - na Kubu prije nešto godina nosili smo nečiji posuđeni džepni Sony i fotke su bile mrak!

Glas savjesti ovaj put nije došao iz mojih vlastitih "dubina", nego u obliku neočekivanog maila. Tako da se mogu zahvaliti Prije braka (hvala!, hvala!) što evo sjedim, dubim tu, crvenim se, ne znam di da počnem...a tek kad odem u posjete i shvatim koliko ste bili produktivni tijekom mojeg izbivanja....uh! :)


No, što se promijenilo?
Dok me nije bilo...kasna zima pretvorila se u ljeto.
Pojačano šokom povratka u temperature oko 28, sa vjetrovitih i kišnih 13.
Bili su i izbori...
Vidjevši fotke iz Irske odlučih se hitno na strogu dijetu . Konačno prvi put u životu - zbog seeeebeeee.
I, nisam vam to još priznala, u zadnje vrijeme se nešto više igram...World of Warcraft...znaam, znaam...ma nisam ovisna, ali...


IRSKA

Nešto sjevernija pozicija i okruženost Atlantikom Irskoj čini puno različitiju klimu nego nama. Zapravo, to je jedna od stvari koja me se najviše i dojmila. Možda i zbog toga što letjesmo iz Zadra...pa poletiš iz onih maslina, crvene zemlje, tirkiznih uvalica, prozirnog i plavog mora...a sletiš u oblake, sivo more (čak i kad nema oblaka, al to je zbilja rijedak prizor), 10-tak stupnjeva manje...jedino što vidiš je zeeeleeenoooo. Mislim da je trava najsretniji stanovnik Irske. Ajde, vjerojatno su i ovce i krave sretne zbog nje.

Čitav naš boravak u Irskoj temperatura nije prelazila 13. Svaki dan je padala kiša bar jednom, s tim da se to može dogoditi recimo - uđeš u pub, sve je suho, popiješ cugu, izađeš, a vani mokro. Dakle, pao je pljusak, ali si ga ovaj put uspio izbjeći.
Vjetar puše stalno (tu bi Taft trebao radit reklame da stvarno dokaže učinkovitost svojih proizvoda, no mislim da se ne usude...). Puše jače ili slabije. Nema hodanja u preširokim suknjama...efekt merlinke posvuda, ne samo na ventilacijskim otvorima.
Potkošulja, majica (deblja), jakna, vjetrovka i kišobran u vječitom plesu. Kad pada, kao da puše jače, zakopčan do zuba glavom prema naprijed probijanje kroz sile prirode usred civilizacije. Ako se slučajno dva oblaka razmaknu, histerično otkopčavanje i čupanje robe sa sebe jer je iste sekunde prevruće...gah!
Prvi Irac - taksist s aerodroma, nakon što nas je ispitao tko smo, odakle, kamo idemo i koliko ostajemo, reče kako u Irskoj svaki dan negdje pada kiša, da u Dublinu možeš srest susjeda kojeg nisi dugo vidio jer u njemu živi 140 nacija, i konačno, da mu nije jasno što dovraga svi ovdje rade jer bi se on da ima para odmah odselio na Mauricijus .

Nismo imale baš neki pametan plan za obilazak, jer smo i frendica i ja imale zadnjih par mjeseci previše posla. Tako da se plan za Irsku od dva tjedna sveo na tjedan dana Dublina, pa što uspijemo, uspijemo...
Njezina dobra prijateljica i bivša kolegica s posla radi u Google-u u Dublinu. Javila se na natječaj, prošla - i ošla...hrabro, if you ask me. Tako smo se smjestile kod nje u stanu, što je dakako mnogo bolje u više pogleda od hotelskog smještaja.

Irska vam se možda čini mala kad gledate kartu Europe, međutoa kad kreneš iz malo bližega shvatiš da - uh, poprilično je velika, a vremena je premalo. Sve bi možda bilo i lakše da nemaju mentalitet vrlo sličan našemu. Npr. nađoh prije kretanja na internetu neko neolitsko nalazište iskopina koje se zove Ceide Fields, recimo sjevero-zapadna obala Irske. Iz Dublina - umjetnost. Prvo vlakom do nekud, onda od tamo busom koji vozi DVAPUT DNEVNO do još nekud, a onda još TAKSIJEM pol sata do tamo. Nevjerojatno. Nakon par dana smo shvatile da nema puno destinacija koje možemo obići a da usput ne ispušimo bar dva dana na transport, i spavanje u dotičnim mjestima. Što se sve može, naravno, uz brdo para i jedno mjesec dana vremena. Većina Irske je (ne)organizirana tako da treba iznajmit rent-a-car. S čim ne bih imala problema da ne voze PO KRIVOJ STRANI. Ajd po lokalnim cesticama bih možda i mogla, al kad sam spazila ona velika križanja s hrpom trokutastih otoka - par puta sam u taksiju bila ozbiljno zabrinuta gdje će on sad skrenut jer ja zaista nisam mogla ni pretpostaviti. Uglavnom, na kraju smo se složile da treba nać nekog dovoljno ludog da nas vozika okolo jer drukčije nema smisla.
(Nisam napomenula, ali ni ona ni ja nismo fanovi organiziranih izleta.)

Dublin mi se sviđa. Možda zato što donekle liči na Zagreb. Ima otprilike sličan broj stanovnika. Puno parkova i zelenja. Ne previsoke zgrade. I, za razliku od Zagreba, živi na rijeci (Liffy), što po meni svakom gradu daje posebnu draž.

U pješačkoj zoni sve je puno bandova koji odlično sviraju. I u pubovima bandovi sviraju skoro svaku večer. I ne mogu reći da sam čula nešto loše, osim u jednom u kojem se puštala muzika (glasna, centar, 8 navečer, i zamislite, susjedi ne zovu policiju svakih 10 minuta).

Parkovi podsjećaju na Maksimir :).

I vrata, vrata, svuda šarena vrata...

"Happenny" bridge - koji spaja centar s centrom preko rijeke, jeii...slatko.

S jedne strane je Temple Bar - kvart pubova i restorana koji se počne puniti već od 6 popodne (jer se sve zatvara u 6 pa valjda ne znaju kud bi sa sobom...). Do 10 navečer već su svi pijani i teturaju - što nama izgleda čudno, ali zapravo mislim da je to pametnije - imaš više vremena za rekuperiranje do slijedećeg jutra, ako ti se namjerno ili nenamjerno "omakne".

Pušenje je zabranjeno već nekoliko godina, ovako kako je sad kod nas.
U početku je neobično vidjeti ljude kako stoje na cesti i puše, ali poslije se navikneš.
Posvuda su na barovima instalirane "zidne pepeljare".

Unutra je ko na dječjem rođendanu...malo čudno...hrpa ljudi, pije se, jede (daaa, u svakom pubu možeš naručiti jelo, dovraga jel smo mi jedini idioti koji to nemaju?), a nema dima?! Što je zapravo super, ali ja sam pušač pa sam stalno imala dojam kao da upravo odlazimo...
Sve je jako skupo, pa i cigarete...ljudi idu u Belfast u shopping kad mogu jer je puno jeftiniji od Dublina.

Katedrala Sv.Patrika - kao što nam reče prijatelj - why do you want to see St.Patrick's? It's just - gray...
Upad u katedralu - 6 i pol eura. Okrenuh se na peti i izađoh. Ne dam. Iz principa. Pa što si oni misle???


U nedjelju smo sve tri sjele na lokalni vlak i odvezle se na obalu u bivše ribarsko, sad ribičko, a posebice (navodno) mjesto za izlaženje i noćne provode - Howth.


U luci - iznenađenje:

5-6 morskih lavova lijeno pliva uz dokove i bulje u turiste s jednakim zanimanjem kao i oni (mi) u njih. Žicaju da im se baci nešto, slutim.
Na brdašcu iznad mjesta koje uživo izgleda doista idilično, smjestile se mondene vile.

Svud uokolo mjesta - "plaže" - nepregledne gomile pijeska (jer bijaše oseka) po kojima možeš šetat ili puštat zmajeve. Nema igranja badmintona, hehe. I samo bi se lud čo'ek išao kupati! Ladno ko led, a vani puše (jesam li to već spomenula?).

Dvorac Howth koji smo jedva našle:

U njemu žive četiri obitelji. Irska ima, čini mi se dobru politiku održavanja starina: rasprodaju dvorce koji baš nisu pretvoreni u muzeje bogatim ljudima uz uvjet da ih rekonstruiraju bez devastacije. U Dublinu je npr. zabranjeno rušenje starih zgrada i tvornica...zainteresirani mogu otkupiti dotičnu, te unutra sve razrušiti i napraviti ponovno, ali moraju očuvati stanje fasade tj. vanjskih zidova. Što je dvosjekli mač jer se to investitorima često ne isplati pa mnoge stare hale i tvornice stoje u derutnom stanju, napuštene i čekaju bolje dane.
No, nakon što obiđosmo cijelo mjesto triput, noge nam otpale pa nismo potegnule do još nekog neolitskog spomenika (a ima ih tamo posvuda, očito). Sjele na neke stupiće...bolee nogeee....

Primjećujete sunce? E da, to je ujedno bio i najljepši dan tijekom našeg posjeta.

U Dublinu još bijasmo na turi po njihovom Trinity College-u.

Tamo se između ostalog čuva neka stara i poznata knjiga iluminacija (Book of Kells) koja se ne smije slikati jer je stara i fragilna, a popraćena je simpatičnom izložbom. U sklopu kampusa nalazi se i stara knjižnica (Trinity College Library Dublin) na koju su osobito ponosni. Pogađate - ne smije se slikati ;). Inače su oni u nekom rivalstvu s Trinity College Cambridge, i ako se dobro sjećam osobito su ponosni da je njihova knjižnica veća, bolja (a možda i starija) od njihove. Također, mislim da je to jedina knjižnica na svijetu s osobitim pristupom slaganju knjiga, a to nije niti po razdobljima, ni po abecedi, ni po tematici nego po - veličini! Pri stropu su "male knjige", a što niže, to veće. Tako da naći pravu knjigu uopće nije lako...no, ipak je to "stara" knjižnica koja se vjerujem upotrebljava nešto rijeđe od nove (Berkeley Libray), nemam sliku, al je neko ogavno betonsko zdanje koje interno zovu "velika fotokopirka" vezano za izgled. Kipar Henry Moore bio je pozvan da napravi skulpturu koja bi stajala ispred tog zdanja, i kad je to vidio rekao je da mu trebaju platiti neku enormnu cifru ako je žele staviti baš ondje, a ako je stave bilo gdje u području kampusa pod jedinim uvjetom da se s tog mjesta ne vidi knjižnica, dat će im skulpturu besplatno. (i tako je i bilo....).

Uh, ovo se otelo kontroli...sad mi se ne da više. Ali imam još toga, i fotki i priče, i neeeeću opet tri tjedna pauzirati do slijedeće, obećajem!

Budite svi dobro ;)).