Hot Water Rediscovering

...ili

NASTAVAK POSTA O MAČKAMA

Dakle, odselivši iz kuće u stan na drugom katu gdje su se zadnji trzaji vrta pretvorili u tegle s cvijećem na nikad dovoljno velikom balkonu po ljeti i definitivno premaloj loggii po zimi, i udavši se za navodnog ljubitelja životinja za što se ispostavilo da je samo na riječima, ostadoh sušno s kućnim ljubimcima.

Moja je kćer prije svega pasoljubac (taka se rodila, otkud joj to, zaista ne znam...), pa je presija glede nabavke istog krenula vrlo rano u njezinom životu. Sto posto sam sigurna da će nabaviti psa prvom prilikom ili kad me skuha ili kad me se riješi .
Kad je shvatila da iz vrlo različitih razloga i otac joj, te i ja sama odbijamo pomisao na proširenje obitelji u tom smislu (a ja i šire ), navalila je iz svih oružja, tj. po svim životinjama po sistemu ŠPP (što prođe, prođe iliti daj šta daš).

Meni nabavka psa u glavi stvara razne konflikte.
(Semiramido, nemoj ovo čitat ako boga znaš....)

Prvo, volim mazit mačke i žnjarat ih po rukama. Znam da se i psi vole mazit, al kad mi se pas baci na pod i digne šapu, na trbuhu je nekak...nema tu dlake za uvalit ruku, nije sve mekano i fluffy. Tako da ako se mene pita, glađenje psa ispada samo u njegovu korist, iako ću ga naravno češkat dokle god mi se trpa...

Drugo, iako uviđam koristi od šetnje psa a time i sebe, one otužne scene vlasnika pasa u 10 navečer po kiši i zimi, koji sami i tulavi čekaju da im se ljubimac konačno olakša, ili još gore, u 6 ujutro (te sam sretala na povratku izvana...., inače se dižem u 6 samo i isključivo ako moram putovat prijevoznim sredstvima koja ne čekaju pristojna vremena za polazak)...odmah mi se odustaje. Mačka lijepo traži van, a kad joj otvoriš vrata ako vani vidi da pada kiša ili nedajbože snijeg, često i odustane...eee, kad bi i mi mogli tako, a?

Treće. Meni psi imaju čudan miris. Znam da ne svi, i znam da je to zato što ih treba prat češće...Moji bivši susjedi uvijek su u kući imali psa. Njihov irski seter, pokoj mu duši, naučio me hodati (u krug oko stola za rep ;). No, ulazak u njihovu kuću za kišnih dana, a naročito friško nakon povratka s šetnje s psom meni je predstavljalo izuzetnu "nosnu" torturu.
Meni mačke mirišu fino...

Četvrto. Ne znam se igrati s njima. Gade mi se slinave izgrižene loptice.
S mačkama se znam igrati.

Peto. Pseće veselje je super, ali kad ga ispoljavaju na drugome. Naskakivanje prednjim (po mogućnosti blatnim) šapama te unošenje u facu sa slinavim nosom i još gore jezikom. Bljaaa.
Mačke nemaju ni slinav nos ni slinav jezik.

Šesto. Ja volim kad mi mačka sjedi u krilu. S mnogim psima to je doslovce neizvedivo...

Sedmo.....šalim se, mislim da sam gotova :))).


Tu sad uletava fenomenalan potez našeg navodnog ljubitelja životinja. Jednog dana stigoše on i kćer mu kući s malom plastičnom vrećicom a unutra dvije "preslatke" male kornjačice...gah. Valjda si je već tad isplaniral da ne bu još dugo tu, pa nema veze . Dežurna štrebsa, tj. moi odma se bacila na proučavanje gmazova i ustanovila da za njih trebam akvarij veličine pol dnevne sobe s grijanjem i filtriranjem vode, mjestom za izlazak iz vode te lampom za grijanje kad odluče bit na zraku. Yeah, right. Da su mi bar lijepe il da sam ih htjela.
Sad su to već dva poveća čudovišta, a za smrad koji proizvode i ja bih trebala novu mjernu jedinicu. Stoput sam se već prijetila da ću ih odnijeti u Botanički vrt ili u Maksimir...ali kad one uopće ne pripadaju našim ekološkim lancima, onda mi bude bad pa odustanem.

Još sam i nasjela pa kupila akvarij za tropske ribice jer kao navodno to je puno jednostavnije za održavanje od hladnovodnih. Zlatnih tj. hladnovodnih smo imali raznijeh...to ti više dođe ko cvijeće: kad rikne, baciš pa kupiš drugu...buaahaahaa, šalim se, imali smo jedno 3 komada čini mi se :).
Dvije ove tropske se još eno čeliče u akvariju na šanku...

I tak, kad smo se riješili navodnog ljubitelja životinja, otvori se nenadano nova niša razmišljanja u mojoj glavi. Dijete naravno, navalilo k'o nikad da kupimo psa...onda joj je u posjet došla moja draga prijateljica iz nekog od prošlih postova koja se inače u životu bavi treniranjem pasa i objasnila joj par stvari o tome kako je to imati psa, i što sve treba s njim...uglavnom, u jedno 2 sata razgovora uvjerila ju je da pas još nije za nju (osim onih baterijskih, u čem definitivno ne vidim nikakav smisao osim za kupnju onih preodvratnih torbi za nošenje istog po špici ). No, ipak sam skoro kupila maltezera jer mi je bilo žao male.



A zašto nisam?

Pri jednom od posjeta veterinaru mene i mamine mačke (sjećate se, Marko), na ulazu nas je dočekao...jedan ogromni prekrasni dlakavi mačak. Pod ogromni mislim duplo veći od obične mačke. Toliko velik da nisam odmah potrčala da ga pomazim...onako, malo, rispekt...Pitam ja unutra da što to bijaše vani veliko dlakavo, a mačka. Rekoše mi, aaaa, to je mačak od naše vlasnice. Jeel? A koja je to vrsta? Maine coon.

Trebalo mi je tri mjeseca da zapamtim kako se zove. Progugl, prosurf...nađoh, ima u hrvatskoj uzgajivačnica. Pa kaže (da skratim), maine coon je američka vrsta mačke, pretpostavlja se da joj je predak norveška šumska mačka, koja potječe iz države Maine, a "coon" dolazi od "racoon" jer se pogrešno mislilo da je to križanac mačke i rakuna. Dolazi u svim varijetetima boja, iako je prirodno bijelo-šarena. Puno su veći, kao već rekoh, od domaćih mačaka, imaju dugu gustu dlaku zbog oštrih zimskih uvjeta u domaji, odlični su lovci, a karakterom jako podsjećaju na pse (eto meni finog argumenta za kćer...), i zato ih najčešće nabavljaju vlasnici pasa, između ostalog i zato što su po prirodi tolerantni. Vole se i mazit i igrat...ma kupilo me...što ćeš više...

I tako ja uspijem nagovoriti dijete da kupimo mačkopsa.
Evo gaaa.....



Zove se Lav Tolstoj, to smo odma odbacili.



Ovdje je još mali, ima 4 mjeseca.
Prozvali smo ga Miami (čitaj kako piše).
Nitko ga više tako ne zove. Ja ga zovem Ljubo i Čonki, mama ga zove Majki, a kćer izmišlja nova imena svaki dan. Mislim da on misli da se zove Mic.



Voli se maziti ujutro. Ostatak dana...ne baš :(
Hoda posvuda, spava na stolu i šanku...



...i općenito svugdje gdje mu se prispava. Nema neko "svoje" mjesto. Hoda svukud za mnom, a kad mu zatvorim vrata pred nosom, onda me čeka pred vratima dok se ne pojavim. Ulazi u svaki ormar koji otvorim, svaki put.



Ne voli baš jaako biti u krilu. Grr. Najčešće bude jako ljut, kao na ovoj slici. Uostalom, više mi skoro i ne stane u krilo. Nisam ga dugo vagala, ali mora imati preko 8 kila. Pandže su mu, naravno, opasne. Ne voli se ni češljati. Kad je ljut onda mi napada nogu. Što je po ljeti dosta bolno.
Non stop se izvlači iz svih sranja na konto toga što je zaista prekrasan.

Ono što sam saznala tek kasnije je činjenica da se maine cooni ne boje vode. Čak je vole:



Pije vodu u kadi, pije vodu i u sudoperu. A kad u sudoperu nema suđa:



A kad konačno odluči popit vode iz svoje zdjelice čemu se prbibjegava samo u slučaju krajnje nužde čitaj kad mu ne dam po peti put vodu u kadi jer me počne živcirat, onda prvo iskopa tonu imaginarnog lišća zajedno s pol litre vode iz zdjelice da bi srknuo dva guca. Tako da sam stražnju stranu zdjelice zalila gipsom da ju nonstop ne prevrće, a zdjelica stoji na pladnju da ne zalijeva okolo. Pritom još i jede ko kreten: zagrabi puna usta keksića, a kad krene žvakat svi osim jednog mu popadaju iz usta, naravno ne natrag u zdjelicu, nego padnu okolo, najčešće u onu vodu što ju je malo prije nagrabio vanka...

"Ne puštaju dlake previše jer nemaju podlake, pa su zato idealne za kućne uvjete" je prokleta laž. Na svakom ćošku imam rolu onog žutog zidarskog selotejpa da bar iz stana izađem relativno uljuđena. A crne stvari sam prestala nosit sasvim. Zapravo ne kužim kako baš crne stvari primaju sve žive dlake po sebi. Dlaka ima na mjestima...ne želite znati, ali mislim da bi svaki alergičar pao mrtav još na ulazu u stan.

Svako malo nešto razbije, ali za divno čudo to me uopće ne dira. Čak ni ne odem u drugu sobu kad iz daljine čujem CANGR, poslije to pokupim, malo si proguđam u bradu...a fak it.

U svakom slučaju, dosta je prgav, i nije baš san snova, ali zbilja je prekrasan.

Ma pričat ću o njemu još, al' sad se osjećam zbilja izmučeno i sve me strah kako će izgledat post pošto se prvi put usuđujem stavljat slike i sva se izmučih jer nisam nikog niš' pitala (svee moram prvo sama, a ako ne ide nikako onda pitat).
A popravljat ću kasnije :)). Par savjeta o stavljanju slika na blog mi ne bi škodilo, ipak....