Za Zagreb, u jednom smjeru
PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.
- Može mi netko reći zašto ručamo u SC-u? Opet će mi bit slabo tri dana – Ines je demonstrativno domarširala do dvorišta SC -a.
- Mislim da ti je onda bilo slabo od pola boce votke koju si strusila noć prije, a ne od SC -a. Ajmo u red. Pizza? - predloži Marina.
- Ne! – poviču obje u isti glas, uhvatE Ines pod ruku i počNU je vući prema ogromoj hali iz koje se širio miris zagorjele masti pomiješan s aromom prženog luka i nečeg nedefiniranog, skuhanog prekjučer, kad ih Ines obje počne povlačiti za rukav.
- Cure, cure - počela je skakati u zrak lijevo – desno, a ogromni srebrni kolutovi na ušima poskakivali su u njezinom ritmu – Princ iz Menze, Princ iz Menze!
-Gdje? – Tamara će odsutno.
Princ iz Menze, misteriozna pojava zagrebačkih studentskih krugova, dugim se i odmjerenim koracima približavao prema njima - visok i mršav crnokosi muškarac, uvijek elegantno odjeven, ovaj puta u svjetlosmeđi kratki kaputić preko kojeg je bio prebačen lagan svileni šal s uzorkom i svečane cipele – bio je pojava koja je jednostavno odudarala od ostatka muške studentske klateži u zgužvanim tankericama, ispranim i izvješenim hlačama s džepovima, raščupanih i prištičavih studenata koji su mahom izgledali kao da su tek ustali iz kreveta.
Njegova prisutnost u menzi bila je potpuno nestvarna, a uvijek su ga viđale isključivo na ovakvim lokacijama - u menzi, u studentskoj slastičarni, u pizzeriji kraj menze, na klupici ispred nekog studentskog paviljona - uvijek samog i predivnog - poput neke fatamorgane u zagrebačkoj studentskoj pustinji.
Prošao je kraj njih i napravio pokret glavom kao da će ih pozdraviti, a onda naglo produžio prema menzi, zapahnuvši ih elegantnim muškim mirisom.
- Mmmmmm – Paco Rabanne XS - obožavam taj parfem. – Ines će tetralno i uhvati Tamaru za ruku - Pogledao te, Tamara, pogledao te!
- Šta, ko? - Tamara će odsutno, spremi ogledalce i prekriži ruke na prsima, djelujući potpuno izgubljeno.
- Kaj je tebi, Tamara? - jesi ti vidla Princa? - Halo, jesi tu? – Ines ju zafrkantski protrese za ramena.
- Ma, jesam, super je – Tamara će zamišljeno - Ajmo jesti.
- Jesti, otkad ti jedeš? - Ines u šali napravi zabezeknuti izraz lica.
- Pa mogu valjda i ja jednom bit gladna – Tamara se nervozno otrese na nju.
- Dobro, dobro, ne grizi.- Ines okrene očima i zatrese lagano glavom lijevo-desno.
Veći dio ručka u zagušljivoj zelenoj hali Studentskog centra ispunjenoj pravilno raspoređenim plastičnim stolovima i studentima koji su se, poput nekih poluzgotovljnih proizvoda na tvorničkoj traci u pravilnim vremenskim razmacima pomicali i kretali prema cilju – teti na blagajni - ispadali s trake i smještali se na svoja mjesta, tekao je bez razgovora. Napetost za stolom mogla se rezati nožem.
- Hladno je vani, jel da? –Marina je pokušavala zapodjenuti nekakav razgovor za stolom jer se jelo oteglo, a ni jedna ni druga nisu otvarale usta, osim da vilicom ubace u njih nekakvu nedefiniranu masu koju su u SC -u nazivali večerom.
- Ajme, mrzim ovo zagrebačko sivo vrime, smrzajem se sve do petog miseca - Tamara je polako nabadala grašak na vilicu, drugo se rukom lijeno pridržavajući za bradu.
- A kaj si onda došla u Zagreb? – ispali Ines preko stola i nehajno ubaci zalogaj u usta.
- Molim? - vilica s graškom zaustavi se na pola puta relacije tanjur – usta.
- Pa kad ti u Zagrebu ništ ne valja, mogla si lipo ostat na Korčuli i bavit se lipo turizmom, znaš, neki od nas vole sivi Zagreb, mislim, nisu svi s mora.
- Ma nisam ni rekla...
- Joj, daj, molim te, svi ste u Zagrebu, a niko ga ne može smislit, idite lipo doli na more i uživaj, ako ti tu ne valja.
- Ines,mislim da pretje... - Marina je, kao i obično, pokušala smiriti situaciju, ali bilo je prekasno, ova se već toliko zajapurila da su joj obrazi počeli dobivati boju kovrča, a nekoliko ljudi sa susjednih stolova počelo se okretati prema njima.
- O, a ti si kao prava purgerica. Stvarno si fina, nema šta. Ti i tvoj brat, prava zagrebačka obitelj, razmažena princeza i princ narkoman -Tamara vilicu s treskom spusti na tanjur.
- Ja bar kažem kaj mislim, za razliku od nekih – Ines će, kao nehajno, strpavši u usta žličicu čokoladnog pudinga.
- Molim? Šta bi to trebalo značit? - Tamara će uvrijeđeno.
- Cure, daj, nemojt e– Marina se očajnički pokuša ubaciti.
- Trebalo bi značit da se već tjedan dana duriš na mene! Niku ne bi ni nazvala da ti ga ja nisam dovela pred nos jučer. Ko da da mu nije dosta šta si ga htjela ostaviti dan prije odlaska u komunu, a sad kad je tu, ne možeš se udostojit nazvat ga i pružit mu podršku - Ines je vikala sve jače - Ja moram namjestit da se vidite i popričate, kaj nije zaslužio bar to, nakon svega... samo se povlačiš po stanu s nadurenom facom, mislim, reci već jednom šta ti je...
- Cure, molim vas - Marina molećivim tonom glasa još jednom pokuša zaustaviti rafalnu paljbu.
- Trudna sam, eto, trudna sam, to mi je! - Tamara se prodere na sav glas i bijesno digne od stola.
Malo je bilo trenutaka u životu u kojima je Ines ostala bez teksta. Ovo je bio jedan od njih.
- Tamara, ja, ovaj...- pokuša nešto reći, ali ova pokupi torbu s naslona stolca, usput ga prevrnuvši, i istrči van.
- Svaka čast, nadmašila si samu sebe - Marina će i potrči za Tamarom, izleti je u vjetrovitu zagrebačko popodne i zaviče:
- Tamara!
Baci jedan pogled preko cijelog oronulog dvorišta Studentskog centra, i vidjevši da je nema, potrči van, prema zaglušnoj vrevi Savske ceste.
04.06.2017. u 17:15 | 0 Komentara | Print | # | ^
