Za Zagreb, u jednom smjeru
PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.
PETAK, prvi tjedan ožujka 2014.
Sat je zazvonio u pola šest, pa u šest, i napokon u šest i trideset, kao i svakog jutra. Ines je izbauljala iz kreveta i stavila vodu za kavu. Kad je kava u džezvi zamirisala, neodoljivo ju privuče pomisao da zapali jednu cigaretu. Ogrne se starom isfucanom dekom, otvori prozor, gotovo kriomice pripali cigaretu i zagleda se van.
Pogled s prozora potkrovlja obiteljske kuće nije bio famozan – oronule načičkane kućice u daljini zasjenjivala je novoizgrađena maksimirska mamutica – moderna bordo-siva zgradurina pompozno se raširila se na uglu Bukovačke i Kišpatićeve i gotovo potpuno zasjenila bolnički kompleks. Ipak, impozantan cigleni dimnjak bolnice i natpis REBRO još je uvijek dominirao cijelim pogledom, poput onog okomito postavljenog svijetlećeg natpisa HOTEL koji crvenim žmirkavim svjetlom razbija noć u dobrim starim noir filmovima kakve više nisu snimali.
Zureći tako u daljinu obavijena mirisom kave i jutra, donese odluku. Danas će mu reći. Nema više odgađanja. Uto začuje neko šuškanje iz spavaće sobe. Nabrzinu ugasi cigaretu na vanjskoj klupici prozora, okrene se i zatvori prozor. Ugleda ga i veselo mu pruži usne na poljubac.
- Smrdiš po cigaretama – izmakne glavu od nje i produži prema sudoperu prema prvoj jutarnjoj čaši vode.
- Dobro jutro i tebi, mužiću - Ines mu sarkastično odvrati, priđe s leđa i pokuša zabaciti ruke oko vrata - ali on se opet izmakne.
- Šta je tebi? - sad je već bila iznervirana.
- Opet navijaš sat bezveze i onda se ja zbog toga budim. Čovječe, tri puta sam ustajao isključiti glupi alarm, a ne digneš se ni jednom - stajao je, samo u prugastim boksericama, sad leđima naslonjen na sudoper, i gledao ju optuživačkim pogledom.
- Kaj ćemo mi ovako svako jutro? Mislim, meni se to stvarno ne da.- Ines uključi obrambene
mehanizme.
- Treba oprat suđe - baci znakovit pogled na gomilu neopranog suđa koja je zakrčavala sudoper i veći dio kuhinjskog šanka.
Znao je točno koje gumbiće treba pogoditi da bi poludjela i ni ovaj puta nije promašio - obrazi su joj opet počeli dosizati boja kovrča .- Znaš kaj, nemoj mi počinjati s tim sranjima – ako ti smeta, operi ga...
- Šta je tebi, mijenjaš raspoloženja gore nego kad si bila trudna?
- Možda i jesam - promrmlja i pogleda ga ispod oka.
- Joj daj, Ines, nemoj me, još bi nam samo to falilo.
- Kako to misliš?
- Nisam baš siguran da nam treba još i ta briga za vratom. S obzirom kako se slažemo u zadnje vrijeme.
- Kava ti ja na šanku- smirenijim glasom nastavi Ines, dohvati kutiju cigareta, i demonstrativno zapali i drugu jutarnju cigaretu, ne otvorivši prozor. Krajičkom oka, kroz prvi dim, ugleda njegov izbezumljen izraz lica, a kroz drugi dim opazi nešto nalik kolutanju očima.
- Ponekad se pitam jel me još uopće voliš - Ines ga pokuša dokrajčiti plačnim glasom, okrenuvši se profilom ne bi li ugledao suzu koja samo što se nije prelila preko desnog kapka. Bio je slab na suze i to je bila karta na koju je uvijek mogla odigrati.
- Znaš da jesam - nježnijim će glasom, priđe joj s leđa i obujmi za ramena, nježno ju odmakne od prozora i otvori ga.
- Čuj, mislim da moramo pričati – Ines ugasi čik na vanjskoj klupici prozora, okrene se prema prema njemu – Znam da u zadnje vrijeme imamo problema, ali moram ti nešto reći.
- Nemamo mi problema, nego si ti malo neurotična.
- Molim?
- Nemamo...
- Čula sam te, Mate. I to je tvoj razgovor?
- A šta da ti kažem - mirno je srknuo kavu naslonjen na kuhinjski šank.
- To je sve što si primijetio u ovih osam godina, da sam neurotična?
Ines se okrene, zaleti se prema njemu, istrgne mu šalicu iz ruke i pljusne kavu u sudoper – E, nećeš pit kavu, kuhaj si ju sam!
Bio je vidno iznenađen, ali se pribrao i krenuo prema vratima koja su vodila prema predsoblju - Javi se kad se skuliraš.
- Neću se skulirati, ja sam neurotična, mi neurotičari se ne možemo skulirati! – sad je već vikala i doista izgledala poprilično neurotično, prateći ga po stanu zamotana u crno – bijelu tigrastu deku s nogama u krznenim papučama, nekontrolirano rukama mašući lijevo – desno. - A ako sad odeš, nemoj se ni vraćati. Kofer će ti biti spakiran. Ne šalim se, Mate!
- Ne moraš se truditi, spakirat ću ga sam – odgovori joj s vrata, jer Ines dohvati prvu knjigu koja se nalazila na polici kraj njezine glave, i uputi projektil prema vratima, no bilo je kasno. Meta je već prošla kroz vrata koja vode prema predsoblju i za jedan centimetar i pola sekunde izbjegla pogodak.
- Mama i tata, prestanite se svađati, ne mogu spavat od vas! - petogodišnjakinja raščupane kose, odjevena samo u prugastu bijelo-rozu pidžamu s koje je veselo gledao lik HelloKity, stajala je bosa i ljuta nasred sobe.
- Oprosti, Katja, oprosti, nismo se svađali, samo smo malo pričali. Ajde se obuci pa ćemo nešto pojesti - Ines će brzo.
- Mama, zašto je ova knjiga na podu? Di je tata?
- Otišo je u dućan - odvrati joj ljutito.
Veliki Anićev rječnik hrvatskoga jezika ležao je na podu kraj vrata rastvoren na slovu K.
04.06.2017. u 16:16 | 0 Komentara | Print | # | ^
