|
Zauvekdaodemo.blog.hr
31.05.2006., srijeda
Ciao Majo! Ciao, ciao!
myspace layout
Adio Petra!!! Evo nakon nekih dva-tri miseca suradnje sa nama dragom kolegicom Petrom ona nas je napustila. Nećemo sad navoditi razloge, al uglavno je s njom bilo lipo surađivati. Je da sam joj nekidan reka da ionako nije nista napravila za ovaj blog, al to nije istina. Da nje nije bilo vjerojatvo trećina ovoga šta gledate nikad ne bi ugledalo svjetlost dana da te ideje nisu izašle iz njezine glave. Naravno zaslužna je i za neke od fotografija, koje su najviše začinile ovaj jedan od milijuna blogova svijeta. Petra pozdrav i uživaj u slobodi!!! P.S. Evo za oprosštaj ti poklanjam ovog Micky Mousea, jer znam da ga voliš.
|
28.05.2006., nedjelja
Samo da ne ode predaleko!!!
Još koju godinu pa će i zadarski studenata izgledati ovako. Ne daj Bože da se tako iskvare pa krenu krvivim putem. Ma pametne su to glavice ne bi oni nikad konzumirali nešto šta je tako štetno po njihovo zdravlje i pamet. I još samo za kraj ''Baba je zakon!''.
|
25.05.2006., četvrtak
Još malo pa skoro ništa od ovog bloga...
Tužna je naša sudbina. Lipo nam sve bilo krenilo. Postove objavljivali i do nekoliko puta na dan. Izlazili danju i noću. Ludovali do zore. Mnogo puta svatko od nas dobio putovnicu za odlazak. U nas su salivene na litre alkohola iz Cite i Kauflanda, a ponekad i iz nekih drugih dućana. Tu i tamo bilo je i rigoletanja, al ne baš toliko koliko prereranih odlazaka doma kao na Skrshyev rođendan, kad su Petra i Breza već prije 22:30h bile doma. A di su kave i ručkovi u DHM-a i Cite. O Providurovoj, Mayi i Rupi neću ni govoriti, a da ne spominjem ''CITY CLUB FORUM'' (naravno sprdam se). A onda veliki bum. Sve se raspalo na tisuću komada. Najprije nam je otiša nama najdraži Skrshy. Njega više nema! Zapravo ima ga, al je zauvek otiša od nas. Zašto?! To je veliki misterij. Možda mu je neka dole u Trogiru trudna pa je iša zarađivati za ženu i za dite. Možda, a možda i ne. Možda baš kao šta je The Vanja Skippy napravio dvojke. Nećemo znati dok nam ne vrati komentar. A još pored svega tu su i usrani ispiti. Sad stvarno imamo preveć toga za učiti da nemamo vrimena za ništa, a kamoli za blog. Dobro tu i tamo si priuštimo oko tri sata dangubljenja isprid doma, oko dvi ure u DHM-a i Cite, tri ure vucaranja po sobama, uru provedenu za kompjuterima, oko sedam sati spavanja i to je sve. Haha!!! dakle oko sedamnaest sati dnevno provedemo na ništa. mi zbilja nismo normalni. Eto to bi bilo to.
P. S. Kao šta ste vjerojatno svi već skužili ovaj blog više ne služi ničemu nego za dopisivanje tako da nema svrhe i pisati bilo šta. Al obećavam čim budemo imali vrimena i VOLJE objavit ćemo nešto!
|
14.05.2006., nedjelja
Korak po korak, auto po auto, žulj po žulj - Paklenica...
Nakon druženja u Rupi krenuli smo prema domu. Ana je pitala hoću li i ja s njima ići na Paklenicu. Naravno tu ponudu nisam moga odbiti. Kad smo se svi napokon ujutro okupili krenuli smo na duuuuuuugi put prema Paklenici. Tako je nas četvero (Maja, Ana, Kate i Gamby) krenulo na put. Nekima je već bio poznat, no drugima je to tek bio prvi put. Negdi na izlazu iz Zadra smo uspili ustopati skoro odma. Naravno moram spomenuti da je ovaj auto ustopala Kate kao i sljedeća dva koja smo čekali satima. Lik nas je iskrca u Islamu latinskom. Ne mogu vam opisati koja je to pripizdina. Čekali smo oko 20-ak minuta i nitko nam nije htio stati. Čak ni traktori i freze. Ljudi bi nam samo odmahnuli rukom ili nam pokazivali kako oni imaju dobra svitla, pojas, trubu ili nešto deseto. Krenuli smo polako pješice i stigli u Posedarje. Cilim smo putem stopali, al nitko nije htio stati. Čak nas je i neka baba u posedarju počela sprdati kako nikad nećemo ustopati. Onda je Kate opet uspila ustopati i to kombi centra za razminiranje. Odvezli su nas do priko Masleničkog mosta, a tad su opet počeli problemi. Stopali smo nekih 20-ak minuta i nitko nije htio satati. Uputili smo se dalje i odma nakon 30-ak metara sta nam je neki bračni par iz Starigrada. Ljudi su bili predobri. Odvezli su nas skroz do ulaza u NP Paklenicu, a poslije su nam vratili i vriču za spavanje koja je ostala u njihovom autu. Uspili smo srediti karte sa popustom i krenuli smo prema planinarskom domu. Bio je to mukotrpan put, al gore smo bili za manje od dvi ipo ure. Kad smo saznali da je sve popunjeno nakon dva sata smo se uputili nazad prema Starigradu. Išli smo i zauvek. Povratak je bio pomalo opuštajući. Definitivno lakši nego put prema domu. Oko 21h smo počeli stopati, a onda su počeli problemi. Nitko nam nije htio stati, a i ona dva auta koja su stala su nas odjebala kad su vidili da nas je četvero. Dobro u neku ruku sam i ja kriv jer da su bile samo nji tri ženske vjerojatno bi im bilo potrebno puno manje vrimena. Bili smo gladni i smrzavali smo se. Oko 23:15h mene i Katu su povezna neka dva lika iz Šibenika (inače voze trke). Ana i Maja su iz Starigrada krenule po ure iza nas. Kad su nas iskrcali na Smiljevcu bili smo prekrepani, al smo se nekako dovukli do doma. Eto to bi bio naš putopis. Inače kad se sve zbroji, oduzme, pomnoži i podijeli bilo je super. P.S. Kad uspijem natirati Ljubu objavit ćemo i neke od slika.
|
11.05.2006., četvrtak
Tek tako da se javimo!!!
Evo nakon više od po miseca javljamo se malo. Kao šta ste i sami vidili vec sto godina nista nismo objavljivali, pa eto reda radi da bar napišemo nešto. Kod nas zapravo u posljednje vrime nema baš puno novosti tako da nemamo ni o čemu pisati. Zapravo skupili smo još dosta fotografija, ali nemamo vrimena za postavljanjue na blog. Vjerojatno neće biti ništa novo u skoroj budućnosti tako da se ne nadate PREVEĆ. Ne ljutite se, al mi stvarno nemamo vrimena. Veeeeeeeeeeeeeeeliki pozdrav svima, a najveći Skrshyju! P.S. Dodi nam sta prije. Fališ nam!!!
|
|
|