DRUGI DAN


Nad zagasitim crvenilom zatvorskih cigala i sitnim, ponešto nelogično razmještenim dimnjacima iz kojih se protezao tanak vodoskok dima, koji se nakon određene udaljenosti sasvim gubio, steralo se jasno plavetnilo prve zore. Posljednji šuštaji noći i prvi glasovi dana su dopirali tek iz one neposredne, proste prve udaljenosti, a sve podalje od ljudskih čula je ostajalo tajno i nedostupno. Kao da se i cijela priroda urotila da učini čitav jutarnji doživljaj što bliži snu, da izbriše jačinu utisaka koji bi samo nepotrebno opteretili pospanog prolaznika i produži, makar lažno nastavi ono ostavljeno pod plahtama vrućim i zgnječenim.
Stubovi magle su se zadržavali još tu i tamo ali su i oni, već zadnji put opomenuti, morali iščeznuti i napokon poći ka visini razrijeđujući zrak pregust za življenje. Pod nogama slučajnih, nemarno razbacanih, još klonulih prolaznika oglašavale su se orošene grančice i melodije kojima ječe gradske istrošene staze. Stenjale su kapije, žalile se i cijukale kao žedni ptići, tek napola škrto otvarajući svoje limene kljunove. Svijet je pokunjeno jurcao za svojim poslima tuleći si u drvenaste brade pozdrave upućene ponekom jutarnjem poznaniku i samo su jasne, metalne replike dvaju lokalnih vrana prekidale taj uobičajeni žamor.
Kada su se već svi pomenuti vjesnici umirućeg jutra pojavili, sasvim je nevjerovatna djelovala mogućnost kakvog iznanađenja, ali baš kao što ljepotu razgovora zna zasjeniti kakva istina, tako se i taj događaj umetnuo već u završen goblen ocvalog jutra. Ne želeći se pokoriti poznatim jutarnjim obrascima, nešto podalje se jasno nazirao rezak i potpuno stran zvuk okovanih kopita na uglačanoj asfaltnoj podlozi, a nedugo za njim su dokasali konj i drvena seljačka kola bez stranica. Kompozicija je bila pogonjena vještinom ozbiljnog, sasvim predanog starčića; međutim, po svojoj nevjerovatnosti, odajući dojam da su pogonjena rukom crtača karikatura. Mlado konjče se ponosito isprsilo zanemarujući svu bujicu govanaca tako prisno slijepljenih sa njegovom smeđom dlakom, tegleći za sobom djedicu ogrnutog teškim kožnim retro ogrtačem preko ramena i nezaustavljivo jureći nepotrebno velikom brzinom. Prolaznici su im u čudu priskrbili poneki neprocjenjiv jutarnji pogled, poneko zažareno oko koje bi se zaigralo pitanjem otkud to kljuse i njegov olinjali gonitelj, da bi zatim spretno nastavili dalje smotavši iza kakve ograde ili okrnjenog kućnog ruba.
Vesela karavana je odmicala ulicom žureći u svom smjeru, ostavljajući lepršavu povlaku od najsitnije prašine i tek neznatnu jeku koja se ubrzo stišala u očekivanju novog vala cipela. Sa njihovim skretanjem i nestankom otopio se posljednji jutarnji led, a predstojeći događaji postali izvjesni i poznati svakom.


. . .


Ogromne željezne kante smeća su se počele prazniti bljujući svoj gnjili sadržaj sa prvim znacima sigurne jutarnje svjetlosti, sa prvim pokušajima stidnog sunca da se umili taštoj zori. Lupanje kovine o kovinu, glagoljenje nemarno puštene vode u kuhinji ili nekoj od kancelarija, bunovna škripa kreveta pod težinom nevoljkog čovjeka i niz drugih šumova su remetili noćno zatišje. Svi silni mirisi, gotovo nevidljivi danju, jutrom su se bunili, bili još jaki u naletu, a i zvukovi, slični njima po naravi, su im dolazili u pomoć. Hrana spremna za pripremu, ali i ona odbačena, spremljena u otpad je gotovo bez napora dolazila do ljudi dražeći im nozdrve, oplakujući još nesvjesne uši. I da su svi oni ljudi, istjerani iz svojih gnijezda, imali sluha za postojanje i želje jutarnjih mirisa i glasova, mogli su svjedočiti jednoj neobičnoj skladbi satkanoj iz elemenata nepoznate vrijednosti. Jednom umjetniku ili čak još prostije, besposlenom čovjeku, bi takvo jutro moglo značiti mnogo, upravo svu onu ljepotu i živost koju inače priželjkujemo od života, naime jasnoću koja nam je prečesto nedostupna kad nešto prohuju, kad o umrlom događaju razmišljamo naknadno, prizivajući ga u svojim slijepim sjećanjima.
Bio je to siguran znak za Marka, Tonija i Zorana da je okončano njihovo iscrpljujuće noćno bdjenje u samici koja je ustvari bila tek običan, često pregrađivan i doziđivan sobičak nevješto zakovanih letava na prozoru spremnom da propusti svaki vanjski događaj, skromnih dimenzija možda više prilagođenih stanovanju kakve lutke nego odrasle osobe. Promrzline su ih kroz taj varljivi sat golicajuće hladnoće i najavljene topline polako stale napuštati pa se javiše prvi bolovi iz nutrine modrog mesa na butinama, pomalo i neizdrživi, pretupi za jednog slabog čovjeka. Marko je jedini od njih trojice uspio odspavati nekoliko sati sklupčan na podvostručenoj spužvi ispod prozora zahvaljujući potpunoj otupjelosti, užasnoj degeneraciji živaca koja ga je uporno pratila, dok su Toni i Zoran proveli sate u tihom kruženju od kuta do kuta svojih samica. Hitre noge zaularene zamišljenom glavom su ih nosile od jedne do druge strane prostorije, a oči se gibale čas dolje ka masnim spojevima podnih dasaka začepljenih dlakom i pljuvačkom, čas gore ka nevidljivom stropu koji je misteriozno nestajao u beskonačnom, onako posve neosvjetljen, upitan. S vremena na vrijeme bi obojica odlučno ispravljali ukočena leđa zabacivši ozbiljnu glavu dobrano unatrag i tako ponavljali, mrmljali si nekakvu misao, odluku (što li) u njedra nesvjesni svog tijela i nemoćni da ga smire. Noge su neumorno kružile da bi se tek ponekad smirile dovoljno dugo da glava dohvati bar tren isprekidanog, deformiranog sna. Tada bi se nanova ustajali svježiji nego ranije, u novom pokušaju da razaberu stvari. Silili su se i upinjali sve snage da iznađu neko pogodno objašnjenje, da si obrazlože zašto, ali su sve te sile ipak ostajale jalove, sasvim uzaludne sve dok ih konačno ranojutarnja prigušena tvornička buka i iznenađujuća studen prijelaznog godišnjeg doba nisu primorali na mrtvački počinak.
Najpodmukliji dio naprezanja se skriva u činjenici da nas ono pri nervoznim stanjima organizma uvijek udaljava od bilo kakvog rješenja.

Oznake: zatvorenici, nastavak 7