zapisi starog šajzera
utorak, 31.07.2007.
Pepe i lisice
U tihoj večeri, riješenoj radia, ploča. televizije Pepe polagano gucne vino iz flaše, uboko uzdahne i odluči da je vrijeme. Stari frižider zvrnda i skviči pod teretom dodina maltretiranja, šutanja i neodržavanja, ali još uvijek čuva sva blaga ovog svijeta potrebna za ono malo sreće trenutka. A u njemu......... usmrđeni komad šunke, stare, već davno zasušene kobasice, komadići sireva koje su i crvi već napustili kao lastavice grenlandske ledenjake. Sve to, uredno i tjednima slagano na jednom tanjuru, s jednom jedinom namjerom. Spremno za današnju večer. Uzme Pepe. Tanjur, omiriši ga, pogleda sve te nekadašnje delicije sa svih strana da na njima nema sivih, zelenih, crnih i inih, u njegovom smućenom umu, opasnih boja i oblika, sretno ustanovi da je sve u redu i stavi ga na stol. Bilo je dana kad bi svaki od tih komadića neiskorištene hrane odmah završio u plastičnoj vreći za smeće. Da dana........ većinu njegova života..... do dana kad nije, iz čiste bahatosti i dječjeg samodokazivanja ustrijelio vjetrušu. Predivnu, bijelu pticu, žutih, jakih čaporaka. Strašnog i spretnog lovca i letača. Divotu prirode i tihog kliktaja. .... a sve samo zato jer jer je lovnik u nastupu neuke strasti dreknul:Pepe! Škanjac!..... i ne bi ni pucal da nije bila tak prikleto daleko i da nije bil tak prokleto siguran da je bolji od svih...... i da je........ Odonda Pepe hrani lisice u svojoj šumi. Čuva svaki ostatak hrane, pazi da se ne usmrdi preko granice prihvatljivog, da se ne upljesnjivi, i onda u vlažnu večer odnosi tanjur hrane svojim lisicama i svako jutro provjerava da li su sve pojele. I sve bi bilo još koliko, toliko prihvatljivo, da ne sjedi uz prozor, s karabinom u krilu i čeka nekoga od bivših kolega lovaca da otkrije gdje se lisičke igraju i hrane u miru........ tako se Pepe, ponekad igra Boga .......
subota, 07.07.2007.
Hedwieg
Bila su to vremena praznih sati i tihih vjetrova. Zrak je stajao kao mrtvo jezero u kristalu očiju nepomičnih riba. Svijet je zgranuto bauljao u nepokretnom stvaranju nepomičnim svemirom nepostojanja i mračnog svjetla. Ja sam letargično levitirao u ulju, u vlastitom mjehuriću slave i samopoštovanja. U tihom postojanju bez prošlosti i budućnosti. Bez sadašnjosti, osim trenutka postojanja. Vitraji na prozorima mijenjali su se muljevito, oslikavajući sadašnjost, tihim, nepromijenjenim ritmom, vraćajući se na početak predstave u neprepoznatljivom vremenu. Spori se dim cigarete uzdizao i padao lahorom udisaja i lepeta krila kukaca zarobljenih u jantaru. Slika na zidu zborila je mudre riječi učenih jezikoslovaca, uvijek ponavljajući nedohvatnu mi bit rečenice. A lampa je sveudilj titrala u zatvorenom krugu rađanja i smrti. Tvoje je tijelo proželo puninu nepostojanja prisustvom beskrajne duše i dubine zvijezda. «Ne tražim od tebe čuda», rekao sam. «Ali ja hoću da ih od mene tražiš!», odzvonilo je svemirom. «Učini ga!»....... i smijeh je razbio kristale.....
