Danas ću pričati o nečemu potpuno drugačijem..
Nečemu samo što rijetki dožive.. a svi težimo tomu.. Prava Sreća
Jučer sam se sa prijom šetala kroz grad i pričali smo o svemu i svačemu.. i tako napokon se u njezinom životu pojavio normalan tip, koji zna davati i primati, i traži ljubav.. ona isto je takva...
No uglavnom, pričale smo o svemu.. i nju je strah.. boji se.. što ako je to to.. (on je taj koji drugačiji do sad od svih).. govori o onome što razmislja i o onome što osjeća..ON..(nemožeš vjerovati ) i još k tome je sasvim ok dečko, zgodan, pristojan i dobar..
Ja presretna radi nje.. Napokon:)
Al ona se boji prave ljubavi.. a za onog koji je ne zaslužuje sve davala od sebe da dokaže da je ona ta.. ona koja ga voli.. koja će stajat uz njega.. kad pada i leti..
On to nije znao cijeniti.. uglavnom, do kraja se davala.. plakala je meni na telefonu.. a tako i ja njoj...
Znate što se pitam..to znači.. da čovjek je budala.. kad osjeti da nešto može biti dobro.. ludo i do kraja ispunjeno iskrenom ljubavi.. on se preplaši.. bježi..rezervira se.....
A kad je nešto potpuno krivo, uporno dajemo sve ono što imamo.. i na kraju suzama rane vidamo.. neznam..Vjerujem ipak da kad je nešto kako triba, onda se kotač samo vrti.. ruke se pružaju, a srca daju..
Danas .. kada se osvrnem iza sebe.. više je patnje bilo , nego sreće.. valjda da bih znala cijeniti dobro koje dolazi.. ljubav koja se ne dvoumi.. ne računa..
A od istrganog srca... dugo sam se oporavljala.. i jedva se ustala.. i shvatila da sam jača nego prije.. al ova ravnodušnost prema ljubavi me ubija.. jedva čekam kad će to prestati...
Al tako sam ponosna na sebe što ne nosim rane sa sobom.. ostavljam ih tamo gdje i trebaju biti.. u prošlosti, i što volim davati ljubav ..
Želim se napokon pretočit iz rijeke u more......i zaronit u ljubav..
....Srce je srna što se sreće lako preplaši... Škoro