zalutala:)

Danas ću pričati o nečemu potpuno drugačijem..
Nečemu samo što rijetki dožive.. a svi težimo tomu.. Prava Sreća
Jučer sam se sa prijom šetala kroz grad i pričali smo o svemu i svačemu.. i tako napokon se u njezinom životu pojavio normalan tip, koji zna davati i primati, i traži ljubav.. ona isto je takva...
No uglavnom, pričale smo o svemu.. i nju je strah.. boji se.. što ako je to to.. (on je taj koji drugačiji do sad od svih).. govori o onome što razmislja i o onome što osjeća..ON..(nemožeš vjerovati ) i još k tome je sasvim ok dečko, zgodan, pristojan i dobar..
Ja presretna radi nje.. Napokon:)
Al ona se boji prave ljubavi.. a za onog koji je ne zaslužuje sve davala od sebe da dokaže da je ona ta.. ona koja ga voli.. koja će stajat uz njega.. kad pada i leti..
On to nije znao cijeniti.. uglavnom, do kraja se davala.. plakala je meni na telefonu.. a tako i ja njoj...
Znate što se pitam..to znači.. da čovjek je budala.. kad osjeti da nešto može biti dobro.. ludo i do kraja ispunjeno iskrenom ljubavi.. on se preplaši.. bježi..rezervira se.....
A kad je nešto potpuno krivo, uporno dajemo sve ono što imamo.. i na kraju suzama rane vidamo.. neznam..Vjerujem ipak da kad je nešto kako triba, onda se kotač samo vrti.. ruke se pružaju, a srca daju..
Danas .. kada se osvrnem iza sebe.. više je patnje bilo , nego sreće.. valjda da bih znala cijeniti dobro koje dolazi.. ljubav koja se ne dvoumi.. ne računa..
A od istrganog srca... dugo sam se oporavljala.. i jedva se ustala.. i shvatila da sam jača nego prije.. al ova ravnodušnost prema ljubavi me ubija.. jedva čekam kad će to prestati...
Al tako sam ponosna na sebe što ne nosim rane sa sobom.. ostavljam ih tamo gdje i trebaju biti.. u prošlosti, i što volim davati ljubav ..
Želim se napokon pretočit iz rijeke u more......i zaronit u ljubav..

....Srce je srna što se sreće lako preplaši... Škoro

Vukovar..
.. Heroji ne plaču,
I kad gube pobjeđuju,
Heroji ne mole
Zube stisnu
I prebole..
Što ostane jednom od čovjeka,
kad istina na vrata pokuca,
miris davnog jutra,
san o boljem sutra,
sjećanja,
samo šaka pepela..

Dragi Bože.. toliko mrtvih.. a nikoga da se sjeti zbog čega su umrli..
Zato da bi Ti i Ja tu sjedili i živjeli u miru u našoj domovini..Hrvatskoj....
nešto o čemu su oni mogli samo sanjati..
Duša me boli, jer su prebrzo zaboravljeni.. Na sreću.. meni nitko nije poginuo u ovom ratu.. niti sam ostala bez dragih ljudi..
Neznam da mi je netko umro od prijatelja, brata , sestre.. oca , majke.. ili dečko..
Vjerujem da bih se teško oporavila... a pogoto nedaj Bože ,da pronađeš osobu koju si toliko tražio i rat ti je oduzme.. neznam kako bi se s time mogla Ja nositi.. valjda mi se to zato nije ni desilo.. Božja volja...
Ipak mi živimo u mjestu kojem jesmo, zato što nam je to netko odredio.. Bog.. s ljudima koji nas okružuju..u životnim okolnostima kojima se nalazimo...
Sve to s nekim razlogom i smislom..

Ipak ovo je samo čekaonica....za nebo.. zato dragi moji ljudi.. nemojte uskraćivati ljude za dobru riječ, pohvalu, osmijeh.. zagrljaj....jer nikad ne znate ni dana i časa...

I zato svim našim poginulim braniteljima.. pokoj vječni ..i svakoj duši koja je prerano otišla..
A svim živima....Bog vas blagoslovio!
I

Neznam.. nisam baš raspoložena za pisanje ovih dana..
.. trenutno čeznem za iskrenim zagrljajem, nekim tko me dušom želi. i osjeća..
da nekome pripadam..
...proći će i to....ili možda doći će..
.. I cijeli dan me proganja pjesma...

...Dođi i uzmi me,
grubo i nježno,
U jedan isti mah...

Dođi i uzmi me,
Želim na vratu
da osjetim tvoj dah,
dođi i uzmi me,
ugasi žar na mojim usnama..
.....Dođi i uzmi me..

Dohvatih naranču sa stola.
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.

I zlati mi se naranča u ruci.

Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.

Cesarić
to mi fali...

nemogu virovat, nema me neko vrime, i nema mi ni nicka. eto zašto mrzim tehnologiju, i te kompjutore, e sada me neće bit još neko vrime...
to nije uredu!!!
grrrrrrrrrrrrrrr......danas grizem.. al ne bobi:)

.. a parfum ki nosiš ti na drugem mi drugacije diši...
grozno..ćopila me zimska nostalgija.. mrzim to..
i baš zato ne volim zimu..